Afere s plagijatima razotkrivaju dublju istinu o obrazovnom sustavu
Afrički političari nisu jedini koji se vole kititi akademskim titulama.
Afere s plagijatima samo su vrh akademske sante leda. Onaj vidljiv dio jer se radi o plagijatima i jer se radi o političarima pa zbog dnevno-političkih obračuna taj “vrh” nekako ispliva na površinu.
Od plagijata još veći problem su ne-plagijati, svi oni “izvorni” “znanstveni doprinosi” čija će niska kvaliteta ostati nedetektirana jer se, eto, nije radilo o preuzimanju tuđeg materijala bez navođenja originalnog izvora. Vidio sam na kakvim stvarima danas ljudi doktoriraju. Još važnije: vidio sam kakvi ljudi doktoriraju.
Zbog logike Goodahartovog zakona svi signali su s protokom vremenom podložni kvarenju: nakon što nešto postane signal kvalitete ili poželjne karakteristike (npr. inteligencije, savjesnosti, upornosti itd.), javljaju se akteri koji ulažu napore u stjecanje signala iako ne posjeduju kvalitetu ili karakteristike koje taj signal opravdavaju. U mjeri u kojoj uspijevaju u tome, signal gubi svoju izvornu signalizacijsku vrijednost.
Istu logiku možemo vidjeti u mnogim drugim područjima života: recimo, nakon što je tetovaža u nekom trenutku postala signal da je njen nositelj “bad motherfucker”, ta činjenica stvara poticaj “mlakonjama” (u izostanku bolje riječi) da se počnu tetovirati. Oni prvi sada moraju ulagati dodatni trud da se distingviraju i dokažu tko su.
Plagijati, kao i njihovo toleriranje, dio su šire priče o gubljenju signalizacijske vrijednosti akademskih titula.
Gubitnici obezvrijeđenog signala su svi oni koji su signal (diplomu, doktorat, štogod) stekli zasluženo: oni moraju dijeliti isti status s igračima niže kvalitete, a zato što ih dijele s njima i sam taj status je devalviran. Možda su dijelom i sami za to odgovorni jer zaštićeni sinekurama nisu vidjeli previše razloga da protestiraju gledajući koji ljudi ulaze u sustav i koji ljudi bivaju akreditirani od strane tog sustava. Njima je dobro. A možda je prigovor njihove savjesti utišan nekim drugim kalkulacijama.
Kompetencija i lojalnost
Iracionalne situacije često su rezultat mnogih malih odluka brojnih aktera koje su individualno racionalne za aktera, no čije se posljedice s vremenom akumuliraju i daju globalno iracionalne ishode.
U svakoj hijerararhijskoj strukturi, odn. poretku koji alocira status ovisno o poziciji u strukturi, akteri koji teže zadržati poziciju ili napredovati u hijerarhiji te koji su u poziciji da utječu na poziciju drugih aktera u hijerarhiji, moraju voditi računa o dvije dimenzije: kompetenciji i lojalnosti.
“Lojalnost” je mjera u kojoj mogu kontrolirati ponašanje drugih (obično u vlastitom interesu). “Kompetencija” je mjera u kojoj osoba "gets shit done" (dobar proxy: IQ).
Za napredovanje u akademskoj zajednici osoba mora objavljivati znanstvene radove. To je “kompetencija”. No isto tako mora biti politički akter: biti član utjecajnog akademskog klana, ulizivati se patronima, birati “svoje ljude”, stvarati dužnike, “kadrovirati”. To je “lojalnost”. U pravilu, što je osoba starija, to je veći politički akter—manje objavljuje i više se bavi politikom.
Koji je odnos između ovo dvoje? Lojalnost zahtjeva ne-nultu razinu kompetencije: ako je osoba previše nekompetentna ne možeš ju niti kontrolirati, sramoti te itd. S druge strane, ako je osoba previše kompetentna, može zasjeniti nadređenog. Nije ni to dobro. Stoga, akter koji je u poziciji određivati poziciju drugih aktera u hijerarhiji mora raditi određeni trade-off između lojalnosti i kompetencije podređenih. Također: kompetencija aktera utječe na percepciju kompetencije drugih aktera (budala ne može prepoznati genija), kao što i lojalnost utječe na percepciju kompetencije drugih aktera ("naš je pa mora da je kompetentan").
Osim što manje kompetentni akter može lošije procijeniti kompetenciju drugih aktera, manje kompetentni akter za održavanje pozicije mora zahtjevati veću lojalnost podanika koji će ga spasiti kada nekompetencija dođe na naplatu. Drugim riječima, kada bi se svi vodili samo kriterijem kompetencije (meritokracija), nekompetentni s vremenom bivaju izbačeni iz igre pa im je u interesu stvarati dužnike, aktere koji će lojalnost stavljati ispred eventualne (ne)kompetencije. Ako biraš samo prema zasluzi (kompetenciji), a ne po kriteriju odanosti, riskiraš da usluga neće biti uzvraćena. Štoviše, možda postoji i poticaj za biranje inferiornijeg kandidata jer on zna da je dužnik i da se mora “odužiti”. Kompetentni akter si može “umisliti” da je na poziciju stigao isključivo na račun svoje kompetencije te da stoga “ne duguje nikome ništa”. To uvodi rizik u igru. Budući da je povjerenje i lojalnost jako među srodnicima, ovaj rizik se smanjuje i nepotističkim biranjem suradnika.
Navedeni proces opisuje ono što nazivamo negativnom selekcijom.
(Digresija: postoji istinita priča koja lijepo opisuje i sažima ovaj proces. U najprestižnijoj domaćoj znanstvenoj instituciji—koja neka ostane neimenovana—provodio se natječaj za zapošljavanje znanstvenog kadra. Odabir kandidata radi komisija, no moć komisije je prividna—važnije je tko odabire članove komisije. Oni koji sastavljaju komisiju znaju koji treba biti ishod natječaja. Stoga se među njima povela rasprava oko toga tko će biti članovi komisije te je iskrsnulo kao prijedlog ime jednog znanstvenika, inače poznatog kao objektivnog i nepristranog, na što je jedan od sudionika razgovora ljuto prigovorio: “Ali on bi mogao izabrati najboljeg kandidata!”)
Ulazak nisko-kvalitetnih aktera u sustav, a pogotovo onih s makijavelističkim ličnostima, intenzivira negativnu selekciju jer oni kao svoje nasljednike i suradnike (dužnike) biraju sve inferiornije sljedbenike. Povrh toga, ulazak makijavelističkih strategija u sustav stvara poticaj drugim akterima da usvajaju makijavelistički modus operandi kako ne bi bili izbačeni iz igre.
Misalokacija ljudskog kapitala i povjerenje
U zadnjih par tekstova pisao sam o tome kako signalizacija omogućuje sortiranje. “Sortiranje” se odvija ne samo u smislu odabira optimalnih socijalnih partnera, nego i u smislu “stavljanja pravih ljudi na pravo mjesto”. Naime, život u društvu ne podrazumijeva samo odlučivanje o tome tko će nam biti prijatelji i saveznici, nego i odlučivanje tko će biti predsjednici, ministri, parlamentarni zastupnici, suci, liječnici … tko će imati koju ulogu, koju poziciju i koju odgovornost.
Dodijeljena uloga mora ovisiti o kompetenciji osobe da bi se dobio kompetentan sustav. Ako se poremete signali kompetencije dolazi do misalokacije ljudskih resursa: krivi ljudi završavaju na krivim mjestima. Percepcija da su krivi ljudi na krivim mjestima zauzvrat stvara frustraciju i resantiman. Kao što se mnogi razočarani u akademski sustav odlučuju za ne-akademsku karijeru, tako se i mnogi odlučuju za emigraciju vjerujući da ovakav sustav ne prepoznaje njihovu vrijednost. Oni koji ostaju gube povjerenje u sustav i institucije— zašto bi im vjerovali kada znaju koji ljudi su u njima? Zašto bi im vjerovali kada osjećaju da se gubi korelacija između pozicije (signala) i kompetencije? Kada u tom sustavu mediokriteti postaju “izvrsni”?
Je li nedovoljan stupanj povjerenja prema znanstvenicima i akademskoj zajednici toliko neočekivan kada ta akademska zajednica “ispaljuje ćorke” dodjeljujući signale kvalitete koji to nisu?
I onda kada se dogodi neka pandemija, čije uspješno upravljanje zahtjeva povjerenje građana u sustav, sav taj gubitak povjerenja, sve te akumulirane posljedice negativne selekcije, dolaze na naplatu.
(U tom smislu, za uspješno upravljanje pandemijom skloniji sam naglašavati dugoročne odrednice povjerenja (povjerenje koje je određeno događajima prije pandemije), nego one kratkoročne odrednice (povjerenje koje je određeno događajima za vrijeme trajanja pandemije). Stvarne ili navodne kontradiktornosti ili nelogičnosti u odlukama Stožera se mogu prihvatiti ili opravdati pod pretpostavkom benevolentnosti, imajući u vidu da se radi o iznimnoj situaciji pa je određena količina nespremnosti ili nekonzistentnosti očekivana. No stvar je u tome što benevolentnosti nema—njen nedostatak je određen događajima prije pandemije, ali i zamorom koji očekivano nastaje uslijed dugog trajanja pandemije i epidemioloških mjera.)
Očuvanje vjerodostojnosti signala kvalitete zacijelo je jedna od najvećih zadaća društva. Izostanak načina da se identificira kvaliteta i razlikuje od nekvalitete nosi sa sobom ogroman društveni trošak. Kao što umjetno formirane cijene u ekonomskom smislu vode misalokaciji resursa, tako i signali koji su izgubili informacijsku vrijednost vode misalokaciji ljudskih resursa.
Akademska utrka u naoružanju
Pored onih koji su zasluženo stekli titule, gubitnici obezvrijeđenih akademskih signala općenito su svi oni koji vrijede više: oni sada moraju “preskakati” još više akademskih prepreka kako bi se distingvirali od manje kvalitetnih s istim titulama.
Drugi trend je da izlaze iz akademske zajednice razočarani u ono što se sustav pretvorio.
A povezani trend je da poslodavci sve manju težinu stavljaju na formalno obrazovanje kandidata za posao.
Mnoga zapadna sveučilišta, s druge strane, sve više tretiraju studente kao potrošače; sveučilišta trebaju studentima pružiti ugodno “iskustvo” (experience) boravka i u tom smislu oni trebaju biti zaštićeni od kontroverznih ili neugodnih stavova koji bi mogli pokvariti to iskustvo (“safe spaces”).
Dodatno preskakanje akademskih prepreka poduzeto u svrhu razlikovanja od ostalih aktera ima i druge posljedice, jedno od kojih je odgađanje osnivanja obitelji, nešto što je povezano s opaženim trendom da obrazovaniji ljudi danas imaju manje biološke djece. Budući da je obrazovno dostignuće pod utjecajem genetike, ostaje zanimljivo pitanje kakve posljedice akademska utrka u naoružanju ostavlja na razini frekvencije gena u populaciji: je li moguće da se povećavanjem godina obrazovanja genetski potencijal populacije za obrazovanjem— smanjuje? To bi impliciralo da kako se ljudi sve više (formalno) “obrazuju”, to paradoksalno postaju sve manje sposobni da postanu stvarno obrazovani.
U jednom od klasičnih primjera evolucijske utrke u naoružanju, stabla rastu sve viša i viša jer se međusobno natječu za sunčevom svjetlošću. Još jedan primjer gdje individualna racionalnost ne dovodi do grupne racionalnosti. Ova kompeticija je rasipna i cijelom ekosustavu—kao i samim stablima—bilo bi bolje kada bi bila manja jer bi konzumirali manje energije ovako potrebne za održavanje masivnih debla. Problem je što je nemoguć dogovor o uzajamnom ograničavanju rasta. I ako bi se “dogovor” kojim slučajem postigao, on ne bi bio evolucijski stabilan jer prvo stablo-mutant koje se ne bi pridržavalo “dogovora” ostvarilo bi prednost pred ostalima i tako ponovno pokrenulo utrku u vis.
Ljudi su suočeni s istim problemom. Po jednom istraživanju u Sjedinjenim Državama, prosječna razina obrazovanja unutar 500 kategorija zanimanja porasla je za 1,2 godine od ranih 1970-ih do sredine 1990-ih iako se većina poslova nije značajno promijenila tijekom tog razdoblja. Kako ljudi postaju obrazovaniji, tako je pojedincu potrebno više obrazovanja da bi uvjerio poslodavca da baš njemu da posao.
Dogovor o uzajamnom ograničavanju je, čini se, i ovdje teško ostvariv: zamaskirani blještavim sjajem mitologije o “transformativnim” učincima obrazovnog sustava, previše interesnih skupina i egzistencija ovisi o održanju statusa quo. Rezultat je rasipna utrka u kojoj natjecatelji moraju trčati kako bi mogli stajati na istom mjestu.