Goodhartov zakon u obrazovanju
Writing is no trouble: you just jot down ideas as they occur. Jotting is simple - it is the occurring which is difficult.
—Stephen Leacock
Goodhartov zakon zaslužuje da bude poznatiji budući da je jedan od najfundantamentalnijih zakona u društvenim znanostima, bar u onoj mjeri u kojoj se može govoriti o "zakonima" u društvenim znanostima. Podsjetimo se, on glasi: kada mjera postane cilj, ona prestaje biti dobra mjera (eng. "when a measure becomes a target, it ceases to be a good measure").
U generaliziranom obliku on vrijedi čak i u evolucijskoj biologiji, kao što sam pokušao pokazati u jednom od prethodnih postova. Jednom kada osoba shvati Goodhartov zakon teško ga može ne primijećivati gotovo svuda oko sebe.
On se obično javlja u situacijama u kojima jedan akter ima nedovoljno informacija o karakteristikama nekog drugog aktera, a ta informacija mu je relevantna za stupanje u odnos s tim akterom npr. za potencijalnu suradnju. Akteri se u tim situacijama hvataju za određene indirektne, ali opažljive, pokazatelje tih karakteristika, ili proksije, koji su obično korelirani s tim karakteristikama. Jednom kada neko opažljivo svojstvo aktera postane proksi (ili mjerilo) nekih pozitivnih karakteristika, taj "proksi" postaje "meta". Zbog toga s vremenom proksi gubi kvalitetu kao proksi pozitivnih karakteristika i tako prestaje biti dobra mjera.
Već neko vrijeme sam fasciniran djelovanjem Goodhartovog zakona unutar sustava obrazovanja i znanosti.
Uzmimo kao primjer PISA testove. Ako zemlji postane cilj poboljšati mjesto na rang listi među drugim zemljama u PISA testiranju, možda će iz testiranja pokušati ispustiti one regije ili onu populaciju za koje postoji pretpostavka da bi lošije riješili test. Stoga rezultat zemlje na PISA testu, iako izvorno zamišljen kao mjerilo razine obrazovanja petnaestogodišnjaka, prestaje to biti.
Ako mjerilo kvalitete znanstvenika postane broj citata, nastaju klike koje se međusobno citiraju ("citation rings"), recenzenti u časopisima traže da se citiraju njihovi radovi i slično. Ako mjerilo kvalitete znanstvenika postane broj objavljenih publikacija, dolazi do porasta objavljivanja radova lošije kvalitete s lošom metodologijom što pak dovodi do krivih nalaza.
Ako mjerilo kvalitete nastavnika postanu pozitivne studentske i učeničke evaluacije, dolazi do inflacije dobrih ocjena i smanjenog opsega posla za studente i učenike. Ako mjerilo postanu dobre ocjene učenika, dolazi do "učenja za test" i naglaska na kratkoročno učenje.
(Treba doduše naglasiti da to što neko mjerilo kvalitete gubi na kvaliteti nakon što je postalo "meta" optimizacije ne mora značiti da je potpuno izgubilo vrijednost kao mjerilo kvalitete – možda je i dalje uporabljivo, ali pitanje je u kojoj mjeri i do kad će to biti.)
Slično tako, završeni stupanj obrazovanja je signal inteligencije, savjesnosti, marljivosti, radne etike i sličnih svojstava koje cijene poslodavci. I ovaj signalni aspekt obrazovanja velikim dijelom objašnjava "college wage premium", tj. činjenicu da visoko obrazovani u prosjeku imaju veće plaće od niže obrazovanih.
Alternativni model kaže da ljudi u obrazovnim institucijama stječu znanja i vještine koje će budući poslodavci cijeniti i da to objašnjava premiju na obrazovanje. Nasuprot toga, signalni model edukacije kaže da obrazovni sustav tek "ovjerava" kvalitete pojedinca koje on posjeduje i neovisno od obrazovnog sustava.
E sad, jedna stvar koju nisam vidio da ovaj model ističe jest da je signalizacija podložna Goodhartovom zakonu: kada proksi za kvalitetu postane cilj optimizacije, proksi prestaje biti proksi kvalitete, odn. prestaje biti koreliran s kvalitetom. U prijevodu: kada nešto poput obrazovanja postane signal nečeg poželjnog, javljaju se akteri koji ulažu napore u stjecanje signala iako sami ne posjeduju temeljne kvalitete čega je obrazovanje izvorni signal. Diplome i doktorati, ako su jednom bili dobra mjera kvalitete, sada to prestaju biti, bar u jednakoj mjeri. Cilj je ono što diploma ili doktorat obično donosi: nekome prestiž, nekome sinekura. Stoga razne afere s plagijatima i slične rabote.
Očuvanje vjerodostojnosti signala kvalitete jedna je od najvećih civilizacijskih zadaća. Izostanak načina da se identificira kvaliteta i razlikuje od nekvalitete nosi sa sobom ogroman društveni trošak. Nešto slično kao utrka u naoružanju između parazita i njegovog domaćina: domaćin se mora stalno mijenjati jer konstanta daje priliku parazitu da pronađe "rupe" u sustavu domaćina kako bi ga eksploatirao. Mora trčati da bi stajao na mjestu. No sustav obrazovanja je pretrom da bi "trčao", i zato je laka meta raznim “parazitima”.
Prije nekog vremena sam čitao neku raspravu na nekoj grupi. Osoba je kandidat za PhD i žali se da nema ideja za doktorat te pita druge "kako da dođe do ideja?". Mislim si u sebi, evo ideje: da li se u akademskoj zajednici s vremenom, recimo u zadnjih 50-100 godina, povećao % nekreativnih umova?
Ako nemaš ideje za doktorat možda bi trebao razmotriti mogućnost da doktorat nije za tebe. To više nije "imam ideju i želim ju istražit kroz doktorat", nego "želim doktorat i treba mi ideja da bi došao do doktorata". Statusni signal. I s vremenom sve lošiji signal, barem kada je riječ o inteligenciji. Način da impresioniraš mediokritete, "da te shvate ozbiljnije".
Naravno, nitko neće toj osobi sugerirati da razmotri navedenu mogućnost. "Yes, you can do it! Odvažnost nade!" Štogod. I onda joj drugi opisuju "kako generirati ideje" ("prvo identificiraj problem, pa onda...."), iako se to zapravo ne može objasniti. Ideje dolaze same od sebe. Ili ne dolaze.