Pandemijske konfuzije

Odgovor Velimiru Šonji

Ekonomist Velimir Šonje osvrće se na moj zadnji tekst Ravnozemljaši diljem kugle zemaljske, ujedinite se!. Tekst sadrži niz konfuzija i netočnosti pa ću se ovdje osvrnuti na njih.

Za početak, Šonje stavlja moj tekst u kontekst rasprave o tome kako je “antivakser” postala široka etiketa kojom se neprimjereno označavaju i oni koji tek oklijevaju s cijepljenjem, ali i neistomišljenici (u pogledu pristupa pandemiji) općenito. To je greška u startu. Da mi se takvi stavovi ne mogu pripisati jasno je iz mog predzadnjeg teksta gdje pišem:

Kriva je pretpostavka da prosvjedi protiv mjera okupljaju isključivo ili čak većinski antivaksere. U tom smislu griješe komentatori koji se previše fokusiraju na “antivakserstvo”. Pravi antivakseri sačinjavaju manji udio među nezadovoljnicima.

Povezana greška je što Šonje tumači moj tekst iz perspektive tekućih rasprava oko cijepljenja, no s kojima je samo djelomično (i to malim dijelom) povezana. Povezana je utoliko što u jednoj rečenici sugeriram da ono što pišem o ravnozemljašima bi moglo vrijediti i za antivaksere. U kojoj mjeri vrijedi, u to ne ulazim, čime ne stoji ni Šonjina tvrdnja da ih “konceptualno izjednačujem”.

Sljedeća greška je što Šonje tretira psihološke karakteristike ravnozemljaša (poput nepovjerenja prema autoritetima ili grandomanije) kao nekakve “definicije” ili “kriterije” za “ravnozemljaštvo”. Ne, navedene karakteristike spominjem kao plauzibilne kandidate za psihološke dispozicije koje navode ljude da imaju vjerovanje da je Zemlja ravna. Možda je Šonju ovdje zbunila moja tvrdnja da je “sadržaj njihovog vjerovanja (“Zemlja je ravna” i slično) u velikoj mjeri irelevantan”. Time nisam htio reći da bi se “ravnozemljaše” trebalo definirati s obzirom na njihove psihološke karakteristike nego reći da reprezentacija stvarnosti nije jedina ni glavna osnova za formiranje njihovih vjerovanja.

“Teorija” ravnozemljaša—koju Šonje pogrešno tretira kao “definiciju”—sastoji se od prepoznavanja signalizacijskog aspekta vjerovanja: određena vjerovanja se javljaju pod specifičnim uvjetima (specifične psihološke karakteristike pojedinca, kultura ili skupina kojoj pripada i slično) pa drugi akteri iz postojanja tih vjerovanja mogu iščitavati te “uvjete”. Činjenica da ljudi iz vjerovanja drugih ljudi mogu “iščitavati” pozadinske uvjete pod kojima se ta vjerovanja tipično javljaju, unutar evolucijskog konteksta izbora partnera zauzvrat stvara poticaj mehanizmu za formiranje vjerovanja da “vodi računa” o socijalnim posljedicama usvajanja vjerovanja za subjekta—vjerovanja prestaju imati isključivu funkciju reprezentiranja stvarnosti i dobivaju funkciju reguliranja socijalnih odnosa. Zrcalo stvarnosti postaje alat za modifikaciju (socijalne) stvarnosti.

(Usput, logika objašnjenja je slična objašnjenju pretjeranog samopouzdanja.)

Proces signalizacije onda omogućuje “sortiranje”: ljudi na taj način nalaze sebi slične ljude—socijalne partnere s kojima se mogu bolje povezati i stvoriti zajednicu:

Ljudi generalno preferiraju sebi slične ljude. Assortative mating i friending. U svijetu u kojem smo “raštrkani” i u kojemu ljudima na čelu ne piše “kakvi su”, neizbježno dolazi do mismatchinga. Rješavanje problema “sortiranja” zahtjeva signalizaciju koja je uvjet nalaženja optimalnih socijalnih partnera. Bez nje nailazimo na druge ljude, sudaramo se i odbijamo jedni od drugih poput biljarskih kugli. Tek ponekad dogodi se podudaranje. Signalizacija se brine za to da je “podudaranje” puno češće od “ponekad”—ona cijeli proces matchinga čini glatkim i toliko nesmetanim da ga uzimamo zdravo za gotovo. Nešto poput gravitacijske sile—toliko je fundamentalna za naš način života da ne uviđamo da je njen uvjet. Važnost njene prisutnosti najbolje se vidi tek kada nestane.

No kako god da bilo, poistovjećivanje psiholoških karakteristika ravnozemljaša s kriterijima za “ravnozemljaštvo” vodi Šonju do zaključka da baratam raširenim poimanjem “ravnozemljaštva” kojeg je “lako primijeniti i njome etiketirati svaku malu skupinu skeptika”, dakle nešto slično kao s etiketom “antivaksera”. Kao što možemo vidjeti, taj zaključak počiva na konfuziji. Ako primjera diskvalifikacijskog “etiketiranja” u javnom diskursu doista ima “bezbroj”, Šonje je mogao izabrati i bolje primjere od mog teksta. Možda neki budući tekst posveti etiketama poput “lockdowneri”, “zastrašitelji”, “oštromjeraši”, “paničari”, “novosojaši” i slično, ali ne bih zadržavao svoj dah.