Virus testira kompetenciju sustava u cjelini
U čuvenom eseju Leonarda Reada Ja, olovka javlja se naizgled neobična tvrdnja: ne postoji ni jedna pojedinačna osoba na svijetu koja zna kako napraviti olovku! Neobična i naizgled neistinita s obzirom da se svake godine na svijetu naprave bilijuni novih olovaka.
Istina, olovka nije sastavljena od mnogo dijelova, no kada uzmemo u obzir sav materijal koji je bio potreban da nastane materijal od kojega je olovka sastavljena—za drvo je potrebna pila, za pilu je potreban čelik, za čelik je potreban, no… kužite poantu —dolazimo do zaključka da i tako jednostavan predmet podrazumijeva razinu kooperacije i kompleksnosti u koju su uključeni brojni akteri i institucije iz različitih dijelova svijeta, pri čemu se za korišteno znanje i vještine oslanjamo i na dosege onih koji više nisu među živima—prethodne generacije.
Nešto drugačiji način da se izrazi gornja tvrdnja mogao bi biti ovaj: kompetencija sustava očituje se u pojedinom njegovom dijelu. Ona je distribuirana čitavim sustavom i ne postoji neki Um, neki centralni autoritet, koji upravlja svim procesima koji su uključeni u izradu olovke.
S obzirom na kompleksnost koja stoji u pozadini tako jednostavnog predmeta poput olovke, neki arheolozi budućnosti bi na temelju nalaska takvog predmeta možda mogli zaključivati, ili barem spekulirati, o kompleksnosti i kooperativnosti civilizacije koja ju je iznašla.
Iako pandemija nije gotova, postoje dobri razlozi za vjerovati da bi se iz neke buduće perspektive njen tijek mogao ukratko opisati na sljedeći način.
U ranoj fazi pandemije, najjače su pogođene zemlje koje su najviše uključene u globalne tokove. One imaju najmanje vremena za pripremu na obranu od virusa i nemaju prethodnika na čijim primjerima i greškama mogu učiti. Manje razvijene zemlje, koje su manje uključene u globalne tokove, na početku su relativno pošteđene jer imaju vremena za pripremu i mogu učiti na primjerima zemalja koje su prve pogođene.
U kasnijim fazama sve više izlazi na vidjelo nešto što možemo nazvati faktorom kompetencije (analogija s g faktorom); mjera u kojoj neka zemlja može učinkovito izvršavati društvene zadatke i ciljeve. Što više vremena prolazi, to faktor kompetencije igra veću ulogu u razlikama među zemljama.
Da je početni udar bio više pod dosegom kontrole, i u tom smislu manje “slučajan”, razlika između kompetentnih i manje kompetentnih zemalja bi bila veća i uočljivija od početka. Ovako je kompetencija kao dvosjekli mač: manjak kompetencije je ono što objašnjava zašto u kasnijim fazama pandemije manje razvijene zemlje prolaze lošije od razvijenijih zemalja, ali višak kompetencije je ono zbog čega su razvijenije zemlje uključenije u globalne tokove in the first place i zašto se prve nađu na udaru.
(Osim vremena ulaska virusa u pojedinu populaciju (funkcija uključenosti) i faktora kompetencije, postoje i drugi faktori koji objašnjavaju razlike u ishodima među zemljama, npr. starost pojedine populacije ili prethodna iskustva s virusima (SARS1, MERS) i slično)
Kompetentno upravljanje pandemijom ovisi o brojnim akterima i institucijama. Neka od relevantnih pitanja koja se tiču glavnih:
Politika: sluša li vlast kompetentne ljude? Podilazi li neinformiranim glasačima? Može li se oduprijeti interesnim skupinama? Koliko je povjerenje prema vladi? Da li opozicija pokušava politički profitirati od nepopularnosti mjera i tzv. paradoksa prevencije? (Kod mnogih ljudi mjere su nepopularne i prije nego što su se uvele, no zbog paradoksa prevencije kod mnogih su nepopularne i nakon uvođenja. Naime, uspješna prevencija je žrtva vlastitog uspjeha jer dovodi ljude da se pitaju čemu preventivne mjere kada se "ništa nije dogodilo".)
Brojna pitanja na području implementacije mjera: jesu li pravodobno uvedene ispravne mjere? Jesu li se pravodobno naručila najbolja cjepiva? Je li organizacija cijepljenja sprovedena na najbolji način: sve od pitanja koje skupine prvo cijepiti do pitanja kvalitete sustava za prijavljivanje na cijepljenje? I tako dalje.
Znanost i akademska zajednica: ima li dovoljno kompetentnih znanstvenika i da li su aktivni u formiranju javnog mnijenja i spriječavanja širenja krivih ideja? Ili prevladava politika “nezamjeranja” i logika “javni istupi mi se ne boduju za znanstveno-nastavna napredovanja pa čemu trud?”? Kakvo je povjerenje javnosti prema znanstvenicima?
Poslovna zajednica: kakav pritisak vrše na decision makere?
Mediji: koliko točno izvještavaju o pandemiji? Prenose li izjave i mišljenja kompetentnih stručnjaka? Koliki prostor daju šarlatanima? Kakvo je povjerenje javnosti prema medijima?
Policija: u kojoj mjeri provode nadzor i sankcioniraju li kršenje mjera?
Zdravstveni sustav: koliko ima necijepljenih među djelatnicima zdravstvenog sustava? Kakvo je znanje djelatnika o covid-19? Kakvi su kapaciteti sustava i oprema? Kakvo je povjerenje javnosti prema zdravstvenom sustavu i farmaceutskim kompanijama?
Intelektualci i influenseri: slična pitanja kao za znanstvenike i akademsku zajednicu
Građani: u kojoj mjeri se pridržavaju mjera? Koliko ih se odbija ili oklijeva cijepiti? Obrazovanost i inteligencija građana? Povjerenje prema institucijama i stupanj interpersonalnog povjerenja?
Društvo općenito: kolika je polarizacija društva u pretpandemijskom razdoblju? Razina intra-elitne kompeticije? Razina solidarnosti u društvu? Prevladavajuće društvene vrijednosti i vrijednosti elita (individualizam, kolektivizam, liberalizam)? Koliki je prosječni IQ nacije? Koliki je smart fraction društva?
Kompetencija i povjerenje igraju ulogu u svim instancama. To ima smisla u mjeri u kojoj je "trust" reakcija na "trustworthiness", a “trustworthiness” zapravo kompetencija.
Virus je izvanjski šok koji ogoljeva nekompetentnost sustava, akumulirane posljedice negativne selekcije, korupcije i klijentelizma. Možemo ga zamisliti kao val. Ako dignemo branu i tako ne dopustimo valu da se širi, on neće naići na rupe. Ako dopustimo, on će ih razotkriti i amplificirati jer sustavi zemalja nisu dizajnirani za epidemijske uvjete. Što se val više širi, više rupa se razotkriva. Sustavi zemalja ne nastaju imajući na umu događaje s repa distribucije. Sustavi zemalja odgovaraju na ponavljajuće potrebe ljudi i ponavljajuće obrasce društvenog života. Epidemija nije jedan od tih događaja.
Postoje društveni problemi u kojima nedostaje neki Krivac, neki Netko u koga se može uprijeti prstom ili ga kazniti. Recimo, pandemije ili potresi. Virus nije tip neprijatelja koji lako aktivira ingroup-outgroup psihologiju, možda je zato psihološki lakše bilo neprijatelja naći ne u virusu nego u ljudima koji su se prozvali “zastrašivačima”.
Potres je također "impersonalna" opasnost. Ni jedno ni drugo nisu akteri koji imaju “agency", namjere i motive, i teško se uklapaju u dnevno-političke bitke i narative. To mora da je jako frustrirajuće. Toliko frustrirajuće da neki Krivac nužno mora biti pronađen, iznađen. U neki narativ i framing se moraju smjestiti da bi dnevno-političke bitke mogle nastaviti. The show must go on.
A onda, postoje društveni problemi koji su toliko rasprostranjeni da izgleda kao da su svi krivci. U kojima se može upirati prstom u sve ili nikoga. Recimo, problem korupcije, klijentelizma, nepotizma... Nešto kao "Ubojstvo u Orient Expressu": zločin je počinjen i svi su suučesnici. Istraživača je na krivi trag gonila, sasvim prirodna, pretpostavka da se radi o jednom počinitelju, eventualno više njih. Ali cijeli vlak? Svaki suučesnik je pružao alibi onom drugom i izgledalo je kao da nitko nije kriv. Ali morao je biti netko kriv—leš je napravljen i netko je valjda napravio taj leš.
Čak i kod upravljanja pandemijom, budući da "virus testira kompetenciju sustava u cjelini", odgovornost i krivnja su rasprostranjeni na toliko "kotačića" u sustavu da ni tu nije lako upirati prstom u Nekoga. Jesu li “krivi” Kinezi iz čijeg je labaratorija virus navodno pobjegao ili možda Amerikanci koji su navodno ta istraživanja dijelom financirali? Jesu li krivi internet i društvene mreže jer omogućuju širenje teorija zavjere? Čini se da zaustavljanje na nekom određenom dijelu kauzalnog lanca i kompleksne mreže odnosa nije stvar objektivnosti nego samo otkriva pristranosti i osobne preferencije onog tko se baš tamo zaustavlja.
Ali leševi su tu i netko je valjda napravio te leševe.
Upirati prstom u sve ili ne moći uprijeti prstom ni u koga mora da je frustrirajuće.