Ususret sutrašnjem početku dvoboja Carlsen-Nepo, a povezano s “transferom učenja” iz prethodnog posta, naletio sam na press konferenciju u kojoj na postavljeno pitanje kako su mu šahovske lekcije pomogle u životu izvan šaha, Carlsen odgovara:
Rekao bih da vas šah može naučiti mnogo stvari, posebno ako ga učite dok ste mladi. Za mene najkorisnija stvar [u kojoj mi je šah pomogao] bila je sposobnost relativno brzog odlučivanja na osnovu podataka koje imate, što je korisno u gotovo svim poduhvatima. To je nešto što sam dobio igranjem šaha. Dosada to nisam uspješno primijenio izvan šaha, no teorijski, kada bih profesionalno radio nešto drugo, ta bi mi vještina bilo vrlo korisna.
Na istoj ideji je prije nekoliko godina nastala inicijativa uvođenja šaha u škole. Tadašnja ministrica znanosti i obrazovanja je rekla:
Šah je izvrstan alat za poticanje učenika da bolje rješavaju probleme, logički razmišljaju i okušaju se, ne samo u igranju šaha, već i u algoritamskom razmišljanju. U suradnji s Garijem Kasparovom kreirat ćemo program za eksperimentalne škole od ove jeseni, a zatim ćemo od 2020. godine najbolje rješenje ponuditi svim školama
Ovakvi edukacijski programi počivaju na pretpostavci transfera učenja. Očekivanje je da učenje nekog sadržaja ili aktivnosti utječe na svladavanje odn. učenje sadržaja ili aktivnosti u nekoj drugoj domeni. Jačanje sposobnosti u jednoj domeni se u tom smislu prenosi na sposobnost u drugoj domeni. U radikalnijoj formi, znanje stečeno učenjem, recimo, latinskog jezika, glazbenog instrumenta ili kao ovdje, šaha, jača logičko razmišljanje općenito, ili bar nalazi korisnu primjenu u nekoj drugoj situaciji ili kontekstu.
Mali problem: nema pravih dokaza za to. Što je domena udaljenija, to je transfer manji.
Indikativno je da Carlsen kaže da sposobnost odlučivanja—navodno stečenu igranjem šaha—dosada još nije primijenio u stvarnom životu. Nema sumnje da sposobnost brzog odlučivanja na temelju dostupnih podataka jest nešto što bi bilo korisno u različitim sferama života, pogotovo ako to odlučivanje rezultira odlukama koje su ispravne. Ono što je upitno je to u kojoj mjeri igranje šaha doprinosi toj sposobnosti. Ne u kojoj mjeri igranje šaha doprinosi sposobnosti igranja šaha, to je također neupitno, nego sposobnosti odlučivanja u sasvim drugim domenama.
Zamislimo da se Carlsen počne profesionalno baviti nečim drugim i u tome bude uspješan. Bi li to bio dokaz da mu je igranje šaha u tome nekako pomoglo? Naravno da ne. Moguće je, i zapravo vjerojatnije, da postoji neka treća varijabla koja objašnjava, dijelom, i njegovu uspješnost u šahu, i njegovu uspješnost u tom novom poduhvatu.
Ta treća varijabla? Inteligencija.
“Ali ne postoji li korelacija između igranja šaha i inteligencije?”, može se pitati. Zacijelo postoji, ali pitanje je što uzrokuje što.
Ne postoji mnogo dokaza da šah povećava inteligenciju ili jača sposobnost logičkog razmišljanja. Umjesto toga, šah najvjerojatnije samo privlači one koji već imaju izraženiju sposobnost i sklonost logičkom razmišljanju.
“Educational Endowment Foundation” iz Velike Britanije je 2015. godine sponzorirala eksperiment u kojemu su učenici petih razreda iz 100 škola nasumično izabrani da uključe satove šaha u svoj raspored ili da nastave obrazovanje bez satova šaha. Rezultati na testovima iz matematike, znanosti i čitanja se nije razlikovala među učenicima dviju skupina.
Zašto su ljudi onda skloni vjerovati u transformacijski potencijal šaha? Ukratko: jer bolje zvuči. Ljudi imaju potrebu opravdati svo to utrošeno vrijeme, a “zabavno je” naprosto ne zvuči kao dobro opravdanje. Ljudi rade istu stvar s mnogim drugim stvarima u životu, od video igara do formalnog obrazovanja.
Carlsen, doduše, ima još jedan poticaj za racionalizaciju: on od šahovskog marketinga i popularnosti šaha može samo profitirati. Kao što kaže Tyler Cowen u nedavnoj kolumni za Bloomberg:
Carlsen također jasno daje do znanja da je šah za njega biznis. Njegovi roditelji osnovali su tvrtku na njegovo ime kada je imao 16 godina, a trgovačko carstvo se od tada proširilo. Carlsen je radio kao modni model, podržavao je web-mjesto za sportsko klađenje na internetu i radio s norveškom tvrtkom za vodu. Sponzorira vodeću šahovsku aplikaciju i organizirao je vlastitu seriju online šahovskih turnira na kojima se igra s bržim kontrolama vremena tijekom pandemije. Ti događaji su vjerojatno privukli više pažnje od bilo kojeg od mainstream turnira.
Šah je još zabavan (nekima!) i za korisnike uglavnom besplatan pa se šahovskom marketingu još može donekle oprostiti što ne isporučuje i one intelektualne benefite, no postoje druge aktivnosti koje nisu ni jedno, ni drugo, ni treće. Recimo programi “mentalne aritmetike” koji se oglašavaju da "povećavaju inteligenciju djece", "izgrađuju jači mozak" , "treniraju mozak", "potiču intelektualni i mentalni razvoj djeteta" i sve te lijepe, ali nepostojeće stvari zbog kojih bi svakog roditelja trebala obuzeti Krivnja što nije u svom djetetu probudio unutrašnjeg Einsteina. Nema frke - plativo u ratama!
Biznis aspekt Magnusovih racionalizacija nas ne bi trebao čuditi jer to je ono što se uostalom događa i u obrazovnom sustavu. Kada je nestalo realne potrebe za učenjem latinskog jezika u školi, on nije bio izbačen iz školskog kurikuluma. Previše egzistencija je ovisilo o tome da on tamo ostane. Umjesto toga, ljudi su samo smislili način da racionaliziraju njegov ostanak i priča je bila da latinski vježba mentalne mišiće.
(Sjećam se nekih profesora filozofije koji su tvrdili da je istinsko filozofiranje moguće samo na starogrčkom jeziku. Naravno, oni su znali starogrčki!)
Nakon što su Thorndikeovi eksperimenti pokazali da to ne drži vodu, priča se malo promijenila: sada je opravdanje da učenje latinskog jezika pomaže usvajanju drugih romanskih jezika. No čak je i to opravdanje dvojbeno jer iako poznavanje latinskog jezika pomaže kod učenja francuskog i talijanskog vokabulara, čini se da, zbog interferencije, škodi usvajanju francuske i španjolske gramatike.
Whatever!
Za razliku od latinskog, šah je barem zabavan. Nekima!