Obuzdavanje edukacijskog entuzijazma

Danas se obrazovanje predstavlja kao rješenje za sve društvene probleme. Ljudi nedovoljno recikliraju? Treba poraditi na obrazovanju! Velik broj ljudi je financijski nepismen? Još obrazovanja! Ljudi imaju kriva vjerovanja o klimatskim promjenama? Treba uložiti više u obrazovanje! Premalo se ljudi cijepilo? Zakazalo je obrazovanje!

Odakle ta sigurnost da će obrazovanje razriješiti neslaganje, ispraviti krive stavove ili potaknuti željeno ponašanje? Postoji nešto čudno u tim argumentima. Oni su obično ili trivijalno točni, ili dubiozniji nego što se na prvi pogled čine. Ako pod “obrazovanjem” mislimo “proces informiranja koji mijenja vjerovanja ili stavove iz X u Y”, onda je trivijalno točno da je “obrazovanje” lijek koji će dovesti do željene promjene vjerovanja i stavova.

No, čim počnemo razmišljati na konkretnoj razini kako taj proces provesti, odn. čim prestanemo razmišljati o “obrazovanju” u nekom apstraktnom smislu i počnemo razmišljati o realno postojećim formalnim sustavima obrazovanja koji provode to obrazovanje, nailazimo na probleme.

(Relevantna distinkcija: “obrazovanje” u de dicto i de re smislu. Uvjerljivost zalaganja za “još obrazovanja” kao da dijelom počiva na toj konfuziji.)

U slučaju obrazovanja oko cijepljenja možemo se, naime, najprije pitati ima li dovoljno obrazovnog kadra koji će vršiti to obrazovanje. Ako za “obrazovanje” tek trebamo “obrazovati” one koji će provesti to obrazovanje—učitelje, nastavnike, profesore—stvar se komplicira. Možda se sada situacija promijenila, ali u travnju se, recimo, pojavila vijest da se oko 64% nastavnika ne želi cijepiti.

Za obrazovanje očito nije bitna samo ona strana koja pruža informacije, nego i ona koja ih prima. Na toj strani možemo se pak pitati kako recipijenti informacija (učenici, studenti) uistinu procesiraju informacije. Naime, svako informiranje ograničeno je kvalitetom procesora za obradu informacija odn. kognitivnim sposobnostima (inteligencijom) recipijenta. Razlike u inteligenciji među recipijentima informacija unutar obrazovnog sustava određuju razlike u “obrazovnim ishodima”. Zato izloženost istim informacijama ne jamči iste obrazovne ishode.

No čak i ako zanemarimo razlike u inteligenciji, učinkovitost informiranja oko kontroverznih društvenih pitanja (poput klimatskih promjena, nuklearne energije, pobačaja i cijepljenja) ograničena je ideološki motiviranom kognicijom. O tome sam pisao nešto prije četiri mjeseca:

Uobičajeno objašnjenje zašto postoje kontroverze u javnosti oko vrućih pitanja na koja znanost pokušava dati odgovor—poput klimatskih promjena, kontrole oružja (pogotovo u SAD-u), nuklearne energije ili cijepljenja—jest da kod javnosti postoji određeni deficit u razumijevanju: ljudi nisu dovoljno informirani o znanstvenim zaključcima u pojedinim pitanjima, ne znaju prepoznati najbolje dostupne dokaze i/ili im nedostaju sposobnosti povezane sa znanstvenim načinom razmišljanja. No, kako pokazuje nova znanost o znanstvenoj komunikaciji, ta je slika kriva ili u najboljem slučaju nepotpuna. 

Jedan od zaključaka te znanosti je ovaj: kako obični ljudi stječu više znanstvenih spoznaja i postaju vještiji u znanstvenom rasuđivanju, oni ne konvergiraju prema najboljim dokazima (te time i istom mišljenju) koji se tiču kontroverznih činjenica relevantnih za javnu politiku. Umjesto toga, postaju još više kulturno polarizirani.

Kako pokazuju istraživanja psihologa Dana Kahana sa sveučilišta Yale, to je zato što u takvim okolnostima ljudi koriste analitičke vještine kako bi izvukli dokaze koji podržavaju poziciju svoje skupine dok u isto vrijeme racionaliziraju odbacivanje takvih dokaza kada oni podrivaju poziciju te skupine.

Pretpostavimo da određeno pitanje za neku društvenu skupinu postane pitanje nekih temeljnih društvenih vrijednosti, naprimjer, da epidemiološke mjere, nošenje maski ili cijepljenje postanu pitanje individualne slobode pojedinca. Onaj dio javnosti za koji su navedene stvari postale ograničenje slobode motiviran je iz cjelokupne znanstveno-akademske i druge produkcije sa kojom se susreće izabirati one nalaze, dokaze ili argumente koji najbolje promoviraju ostvarenje njihovih ciljeva, a ignorirati, sumnjati ili umanjivati težinu svih drugih nalaza, dokaza i argumenata. Svaki dokaz se može odbaciti ako napravite dovoljno preinaka u svojoj mreži vjerovanja. U takvoj situaciji promjena stavova se ne ostvaruje s "još informacija" budući da "problem" leži u mehanizmu zaduženim za njihovo procesiranje. Štoviše, "još informacija" može se obiti o glavu.

U tom smislu, glavni izvor društvene podijeljenosti oko pitanja na koje utječu znanstvena istraživanja nije toliko iracionalnost javnosti i manjkavost njene moći razumijevanja znanosti koliko ideološki motivirano rasuđivanje, tj. vrsta procesiranja informacija koja racionalno promovira interese pojedinaca tako što ih navodi da formiraju vjerovanja koja signaliziraju odanost skupini. Jednom kada stav o cijepljenju postane mjera pripadnosti određenoj kulturnoj skupini, novi argumenti i znanstvene činjenice o cijepljenju postaju sve irelevantniji.

Ovi i slični razlozi objašnjavaju zašto su edukacijski programi skloni neuspjehu i zašto će uvijek postojati vjerovanja i stavovi koji ostaju otporni na reviziju od strane obrazovnog sustava. Klasičan primjer vjerovanja koja su otporna na reviziju su religiozna vjerovanja. Iako su sociolozi religije zapazili kako je viša razina obrazovnog dostignuća povezana s manjom religioznosti, pretpostavka da visoko obrazovanje uzrokuje smanjenje religioznosti nije dobro podržana dokazima.

Uzimajući u obzir lakoću kojom edukacijski entuzijasti potežu za obrazovanjem kao društvenom panacejom, zanemarujući pri tome pitanja stvarne implementacije obrazovanja i njihovih ishoda, osobno sam počeo shvaćati javne pozive na “još obrazovanja” kao šifru za tek još jedan transfer novca, i to prema edukacijskoj klasi— skupini ljudi koja je dovoljno inteligentna i elokventna da uvjeri dovoljan broj drugih ljudi da benefiti usluga koje oni nude je neizmjerno velik. Čak i ako se ti benefiti ne mogu izmjeriti, oni postoje! Moraju postojati!

Velika nacionalna procjena pismenosti odraslih iz 2003. godine, provedena od strane američkog ministarstva obrazovanja, pokazala je da je tek manje od trećine diplomiranih studenata dobilo ocjenu “stručan”, a oko petina je bila na “osnovnoj” i “ispod osnovnoj” razini.

Mnogi diplomirani studenti nisu mogli razumjeti tablicu koja objašnjava kako godišnji troškovi zdravstvenog osiguranja zaposlenika variraju s prihodom i veličinom obitelji, ili sažeti radno iskustvo u prijavi za poslovni oglas, ili čak koristiti novinski raspored kako bi pronašli kada je završio televizijski program. Testovi znanja diplomiranih studenata iz povijesti, građanskog prava i znanosti imali su slične turobne rezultate.

Generalno govoreći, možemo zamisliti bar dva načina na koja neki stvarno postojeći obrazovni programi mogu inducirati bihevioralnu promjenu ljudi u željenom smjeru. Prvi, onaj proklamirani od strane samih obrazovnih institucija, oslanja se na razumijevanje: ljudi ne samo da usvajaju i pamte dobivene informacije, nego ih se i u prikladnom trenutku prisjećaju i primjenjuju ih u stvarnosti na koristan način.

No, stvarni život nije pub kviz koji postavlja pitanja u obliku rečenica i po potrebi usmjerava na točan odgovor ponuđenim odgovorima ili načinom formulacije pitanja. Velik dio znanja koji se stekne unutar obrazovnog sustava, ako je još uvijek pohranjen u obliku kojem se može pristupiti, korisniji je za pub kvizove nego za stvaran život, što možda objašnjava zašto pub kvizovi u posljednje (predkoronarno) vrijeme niču kao gljive poslije kiše—ljudi valjda imaju potrebu osjetiti da sav taj trud sakupljanja znanja nije bio uzaludan. Kao što se prepperi potajno nadaju kataklizmi kako svo to skupljanje konzervi hrane u podrumu nije bilo nizašto.

Kao što edukacijski psiholozi znaju već neko vrijeme, tzv. transfer učenja u realnosti se teško postiže. Po riječima psihologa Howarda Gardnera:

Studenti koji dobiju počasne ocjene na kolegijima iz fizike na fakultetskoj razini često nisu u stanju riješiti osnovne probleme i pitanja na koja se susreću u obliku koji je malo drugačiji od onog u kojem su formalno poučeni i testirani.

Taj i mnogobrojni drugi nalazi govore u prilog tome da je transformativna uloga obrazovnog sustava kao “maternice društva, sustava koji proizvodi stanovnike zemlje” precijenjena te stoga pozivaju na obuzdavanje edukacijskog entuzijazma.

Obrazovni sustav može mijenjati stavove i na jedan drugi, “gluplji”, način koji ne podrazumijeva visok stupanj razumijevanja od strane polaznika: ne tako što će se polaznik sam uvjeriti u snagu argumenta za neku poziciju pa ju onda usvojiti, nego tako što mu obrazovni sustav indirektno kaže da je posjedovanje tih i tih stavova, tih i tih vjerovanja, obilježje intelektualno sofisticirane i obrazovane osobe. Usvajanje tih stavova i vjerovanja je onda neka vrsta intelektualnog konformizma i signaliziranja inteligencije.

(Usporedite dva načina učenja šahovske teorije: u prvom slučaju učenik samo memorizira koje poteze da vuče pri otvaranju bez da zna rezon u pozadini baš tog, a ne nekog drugog poteza. U drugom slučaju uči s razumijevanjem zašto baš taj potez, a ne neki drugi. Drugi način učenja je korisniji kada učenik igra s protivnicima koji odstupaju od teorije iako je taj način učenja vremenski zahtjevniji.)

Pored formalnog obrazovanja često se spominje i popularizacija znanosti kao još jedno, povezano, rješenje: ljudi ne razumiju znanost i benefite cijepljenja i zato smo tu gdje jesmo. Stoga treba popularizirati znanost.

Ono što zagovornici i jednog i drugog (obično isti ljudi) zanemaruju jest da prihvaćanje znanosti i društvenih praksi koje su njome informirani nikada nije ovisila o tome da većina ljudi “razumije znanost”. Generalno, transmisija korisnih kulturalnih normi ne ovisi previše o tome da njeni prijenosnici razumiju razloge za njihovo postojanje. Štoviše, razumijevanje kao uvjet može otežavati vjernu replikaciju normi. 

Stabilnost društvenog poretka i prihvaćanje znanosti velikim, ili najvećim, dijelom ovisi o konformizmu. Prilagođavanju ponašanja drugim članovima iste kulturalne skupine i slijeđenju autoriteta i lokalnih vođa. A konformizam sam po sebi dobrim dijelom ovisi o povjerenju:

Ako postoji povjerenje prema osobi ili instituciji koja donosi neki prijedlog, ljudi ga mogu prihvatiti čak i ako ga ne razumiju. I obrnuto, čak i ako razumiju neki prijedlog ili argument, ljudi ga mogu odbaciti jer ne postoji povjerenje prema onome tko ga iznosi. Biti informiran nije ni nužan ni dovoljan uvjet djelovanja.

Periodi društvenih nestabilnosti odraz su onda disrupcije u tradicionalnim odnosima povjerenja između različitih društvenih aktera i institucija. Virus je egzogeni šok koji remeti ekvilibrij uspostavljenih odnosa moći i interesa pa previranja odražavaju borbu različitih skupina da u novonastalim uvjetima pandemije održe tu moć ili da tek do nje dođu (u slučaju da su aspiranti na elitne položaje).

Činjenica da u kriznim vremenima dolazi do pojačanog širenja teorija zavjere, bizarnih vjerovanja, lažnih vijesti i sličnih fenomena ne znači da su ljudi odjednom prestali biti “obrazovani”. Provala raznih “iracionalnosti” reflektira to da—u uvjetima intenziviranih društvenih sukoba—za mobilizaciju članova jedne skupine protiv druge, koordinaciju i postizanje grupne kohezije, razne neistine, pretjerivanja, lažne glasine te manje ili veće bizarnosti često obavljaju bolji posao od istine. 

U tom smislu, “još obrazovanja!” kao odgovor na brojne društvene probleme i prijepore vjerojatno predstavlja propisivanje pogrešnog tretmana za pogrešno dijagnosticiranu bolest, i možda je i samo odraz nastojanja određenih skupina da se u krizna vremena izbore za svoj dio kolača.