Između velike strategije i nasumičnosti: sukob narativa o ratu u Ukrajini
I.
Pretpostavimo da želite doći od točke A do točke Z, recimo od kuće do ljekarne na trgu. Na putu do tamo pogled vam je oteo izlog trgovine u koju ste potom ušli (točka B). Možda je bilo više takvih trgovina (točka C, D…). Možda ste sreli poznanika na točki E, a nakon što ste stigli do trga i obavili posao zbog kojeg ste krenuli, niste se odmah vratili istim putem nego ste svratili u obližnji park koji je nedavno uređen (točka F). Na koncu ste uzeli taksi i vratili se kući.
Agent koji je dobio zadatak da izvještava o vašim aktivnostima mogao bi doći u napast da sve točke tretira kao relevantne podatke za interpretaciju vašeg izlaska, ili vaše namjere, narativ koji bi “objašnjavao” sve točke. To bi bilo krivo—mnoge točke na kojima ste se zadržali bile su stvar slučajnosti. Nisu bile dio vašeg plana. Jedna točka je bila neovisna o drugoj (iako je možda “uvjetovala” drugu u prostornom smislu). Niste zbog njih izašli van kuće. Plan je bio ići do ljekarne i vratiti se nazad. Sve drugo je bilo sporedno.
Problem je što agent ne može ući u vašu glavu pa mu je podatak o vašim namjerama nedostupan. Greška koju bi činio pri interpretaciji vašeg izlaska— kada bi, takoreći, kroz sve točke provlačio istu eksplanatornu nit— u osnovi proizlazi iz toga što određene podatke tretira kao relevantne dok neke druge podatke ne tretira kao relevantne ili mu možda nisu ni dostupni. On pretpostavlja da su točke kao ulazni podaci— povezani, dio koherentne cjeline, i da ono što objašnjava jednu točku, objašnjava i drugu.
A moglo je biti i drugačije. Umjesto da ste imali cilj otići do ljekarne na trgu, mogao je biti slučaj da niste imali nikakav konkretan cilj ili plan osim da se malo prošetate. I recimo da je šetnja podrazumijevala odlazak na identične točke— jedino što je različito u odnosu na prethodan primjer je vaša namjera, no podatak o njoj ionako je nedostupan agentu. Njegova interpretacija vašeg kretanja bila bi ista jer se oslanja na iste podatke. No, dok je u prethodnom primjeru točno bilo da ste imali neki plan, neku glavnu namjeru (premda ta namjera nije objašnjavala i svaku pojedinu točku puta), u ovom slučaju niste imali ni to (osim ako “prošetati se” ne bi smatrali “planom”).
II.
U međunarodnim odnosima suočeni smo često sa sličnim inklinacijama pri rezoniranju. Državu konceptualiziramo kao jedinstvenu osobu koja je racionalna u smislu da svojim ponašanjem nastoji realizirati svoje ciljeve. To “ponašanje” zovemo njenom “vanjskom politikom”, ili manifestacijom te politike. Često želimo razumjeti njezino međunarodno ponašanje, odgonetnuti njene ciljeve te na temelju podataka koji su nam dostupni, ili koje smatramo relevantnima, pripisati joj određenu strategiju.
Međutim, događa se i to da je pripisana strategija zapravo iluzija, posljedica narativiziranja serije događaja od kojih su mnogi nepovezani, a neki posljedica slučajnosti.
Konceptualizacija država kao osobe je korisna simplifikacija, no može navoditi na krivi trag. Kao što Niccolo Soldo ističe u nedavnom postu:
… različiti dijelovi ogromne američke države rade relativno neovisno jedan o drugome, ponekad s različitim ciljevima. Sirija nam (opet) daje primjer za to kada je izbio sukob između sunitskih islamističkih džihadista koje podržava CIA i Kurda koje podržava Ministarstvo obrane SAD u sjevernoj Siriji.
“SAD je” ili “SAD želi” su laki i lijeni mentalni prečaci koji omogućuju ljudima da pretpostave da je najveća svjetska supersila ujedinjena u cilju, dok je realno stanje stvari takvo da postoje različiti centri moći, svaki sa svojim vlastitim agendama, te da se ovi planovi ponekad mogu uskladiti kroz suradnju s drugim centrima moći kako bi se usredotočili na zadani cilj.
Slično tako je i pretpostavka (instrumentalne) racionalnosti korisna simplifikacija čija prediktivna vrijednost vjerojatno ovisi o tome na koju jedinicu analize se primjenjuje: pojedinca, veću ili manju skupinu ljudi, instituciju ili državu.
Vanjska politika zemlje, kao i unutarnja, rezultat je interakcije različitih aktera, različitih interesnih skupina, čiji poticaji i ciljevi nisu uvijek usklađeni. Budući da individualna racionalnost aktera ne mora nužno voditi kolektivnoj racionalnosti (primjeri toga su situacije poput tragedije zajedničkog dobra, zatvorenikove dileme, ili tržišnih neuspjeha) pretpostavka racionalnosti na višim razinama kolektiviteta može se posebno pokazati problematičnom. Promatrajući kroz duži vremenski period ponašanje države u međunarodnom kontekstu, mogli bismo očekivati manje racionalnosti u odnosu na aktere (niže razine) čija interakcija oblikuje to ponašanje. Pretpostavka racionalnosti može se sačuvati, no treba znati pod kojim uvjetima ju “olabaviti”.
Ona od nas ne zahtijeva da državama pripisujemo preveliku racionalnost. I u tom smislu, to što određena teorija međunarodnog ponašanja neke države podrazumijeva veću iracionalnost ne umanjuje nužno njenu plauzibilnost.
III.
Razmotrite teoriju o Putinovim “pravim” ciljevima u Ukrajini koju je nedavno iznio poznati ekonomist nejednakosti Branko Milanović. Možda se zapravo radi o tome, pita se Milanović, da je Putin došao do zaključka da su pokušaji Rusije da se vesternizira i sustigne Zapad osuđeni na propast i stoga, da bi povratio ekonomsku i političku suverenost, odlučio raskinuti sa Zapadom i pretvoriti Rusiju u neovisnu euroazijsku silu.
Takav rast suvereniteta utjecao bi na smanjenje prihoda. Ali problem je u tome što stanovništvo Rusije ne bi pozdravilo takav raskid s Europom, a ni pad svojih prihoda. Zato ruska vlada ne može samoinicijativno da digne novu željeznu zavjesu. Ali što ako je podigne Zapad kao kaznu Rusiji za nešto što bi se, sa ruske točke gledišta, moglo smatrati opravdanom politikom? Tu nastupa Ukrajina. Rekonkvista je, u izvjesnom smislu, uvijek bila popularna u ruskoj javnosti. Ali Zapad to ne vidi tako, već uvodi sankcije i gomila troškove na teret Rusije. Zapad će svojom voljom odsjeći Rusiju od Europe. Napravit će novu, neprobojnu zavjesu. Na taj način cilj odvajanja Rusije od Zapada, koji po ovom scenariju priželjkuje rusko rukovodstvo, neće ostvariti Moskva već Zapad. Ruski građani neće smatrati svoje vođe odgovornima za poništavanje vizije Petra Velikog. Naprotiv, Zapad će biti taj koji je nespreman da prihvati Rusiju kao ravnopravnog partnera i Rusija zato neće imati drugo rješenje nego da postane euroazijska sila, suverena, neometana ugovorima i pravilima i oslobođena zapadnih ideologija marksizma i liberalizma.
Ukratko, invazija Ukrajine bila je strategija da se isprovocira takva reakcija Zapada koja će omogućiti Rusiji da se okrene od Europe. Invazija će prouzročiti toliku štetu da ni budućim generacijama Rusa, od političara do običnih građana, neće pasti na pamet da se ponovo integriraju sa Zapadom jer bi u tom slučaju trebali platiti previsoku cijenu prouzročene ratne štete. Napad na Ukrajinu izbacuje Rusiju iz zapadnog kruga u isto vrijeme osiguravajući da će ostati izvan tog kruga.
Ono što je zanimljivo ovdje je da se slična teorija može konstruirati i za druge aktere. Različite teorije samo variraju tko je pravi akter, dok su ostali uglavnom svedeni na pasivnost.
Primjerice, postoje teorije i da su Sjedinjene Države htjele da Rusija napadne Ukrajinu. Štoviše, isprovocirale su napad. Jedan od dokaza je to što američki dužnosnici nisu htjeli davati nikakve garancije da se Ukrajina neće pridružiti NATO-u premda su znali za nadolazeći napad. S jedne strane, time se Rusiju uvlači u rat koji će ju oslabiti, što je u skladu s Wolfowitzovom doktrinom po kojoj SAD treba spriječiti pojavu novog rivala na svjetskoj geopolitičkoj sceni. Također se slaže i sa stavom drugih američkih visokih dužnosnika, poput Dicka Cheneyja koji je, po riječima savjetnika sa nacionalnu sigurnost Roberta Gatesa, “želio vidjeti raspad ne samo Sovjetskog Saveza i Ruskog carstva nego i same Rusije, tako da više nikada ne bi mogla biti prijetnja ostatku svijeta”.
S druge strane, napad na Ukrajinu će predstavljati toliku moralnu transgresiju da će konačno navesti mnoge druge zemlje da se slože s ekonomskim sankcijama prema Rusiji. Razmišljanje u moralnim terminima, želja da se kazni agresora i pomogne žrtvi, navest će europske građane da prestanu razmišljati u “utilitarnim” terminima žrtvujući radi obrane europskih vrijednosti pad životnog standarda do kojeg će sankcije neminovno dovesti. Invazija će izazvati moralnu indignaciju koja će dovesti do embarga na ruske energente, u isto vrijeme osiguravajući Amerikancima da postanu novi energetski opskrbljivač Europe. Projekt Sjeverni tok 2 bit će zaustavljen, a američke LNG kompanije dobiti nove unosne poslove.
Ako to zvuči nezamislivo, uzmite u obzir izvještaj utjecajnog američkog think tanka RAND corporation iz 2019. godine koji pod naslovom Overextending and Unbalancing Russia razmatra različite mjere “nametanja troškova” Rusiji u cilju strateškog natjecanja s njom, među ostalim i takve mjere poput:
proširenja proizvodnje energije u SAD-u: ono bi, kaže se, ograničilo ruske prihode i proizvelo benefite drugog reda za američku ekonomiju
nametanja sankcija: ono bi degradiralo rusku ekonomiju, no njihova učinkovitost “ovisi o spremnosti drugih zemalja da se pridruže takvom procesu”
povećanje sposobnosti Europe da uvozi plin od ne-ruskih dobavljača
pružanje oružane pomoći Ukrajini: cilj je povećati troškove održavanja ruskih postojećih obveza u Ukrajini
Za razliku od Milanovićeve teorije, ovdje je glavni akter SAD, a druge zemlje imaju uglavnom pasivnu ulogu u velikoj shemi manipulatora—Amerika je isprovocirala rusku invaziju s ciljem konačnog ekonomskog raskida Rusije s Europom smanjujući tako ruski utjecaj, a povećavajući svoju dominaciju nad europskim kontinentom.
U trećoj teoriji, Ukrajina je ta koja postaje glavni akter: ukrajinsko vodstvo je odlučilo da je najbolji način da nepovratno raskrsti odnose s Rusijom taj da ju ova napadne. Zato Zelenski nije pristao na nagovor njemačkog kancelara Scholza da obznani neutralni status Ukrajine i to unatoč upozorenjima Amerikanaca da Rusi planiraju invaziju. Zato je ukrajinska vojska navodno dramatično povećala granatiranje Donbasa kako bi isprovocirali rusku invaziju.
Napad će dodatno osnažiti prozapadne struje unutar Ukrajine, oslabiti simpatije prema Rusiji među onima koji ih još imaju, dati opravdanje za eliminaciju proruskih opozicijskih političkih stranaka, kao i legitimaciju (kulturne) derusifikacije.
Svjesno su se upustili u rat misleći da ih će im status žrtve omogućiti bržu integraciju s Europom kao i vojnu pomoć zapadnih zemalja. Budući da ikakav vojni uspjeh Ukrajine krucijalno ovisi o njihovoj sposobnosti da uvjere Zapad da im pomogne, ukrajinsko vodstvo ima motiv preuveličavati vlastitu snagu i uspjehe na bojištu, kao i opasnost koju Rusija predstavlja ostatku Europe ponavljajući da ako padne Ukrajina, past će i (istočna) Europa.
U ovoj teoriji, zapadnjaci su ti koji su izmanipulirani. Kao i u drugim teorijama, i ovdje ima neke istine pa je tako u vezi ovog posljednjeg New York Times nedavno pisao kako američke obavještajne službe puno više znaju o ruskim nego o ukrajnskim vojnim gubicima i strategiji:
Ukrajina, kažu dužnosnici, želi predstaviti imidž snage, kako javnosti tako i svojim bliskim partnerima. Vlada ne želi dijeliti informacije koje bi mogle ukazivati na slabljenje odlučnosti ili ostavljati dojam da možda neće pobijediti. U biti, ukrajinski dužnosnici ne žele iznositi informacije koje bi mogle potaknuti Sjedinjene Države i njihove druge zapadne partnere da uspore slanje oružja.
Međutim, postoji nekoliko problema s navedenim teorijama. Sve one, ili oni koji ih formuliraju, rezoniraju na način da pretpostavljaju da ako zemlja S učini A, što dovede do B, što dovede do C, … , što pak dovede do Z, onda je S zapravo cijelo vrijeme htjela Z te je činjenje A bila strategija da S dođe do Z. Problem s tom logikom je što prijelazi— s A na B, s C, …, na Z—nose sa sobom previše neizvjesnosti da bi ta oklada (da će A rezultirati sa Z) imala smisla na početku.
Ovaj način rezoniranja čini se posebno problematičan kada imamo posla s kolektivima (državama) za razliku od toga kada imamo posla s pojedincima (odnosno, kada je S pojedinac).
Sve teorije preuveličavaju “intencionalnost” događaja ne pridajući neizvjesnosti i slučaju gotovo nikakav značaj. Iako se gledajući unatrag može činiti da su određeni ishodi bili predvidljivi, taj dojam produkt je benefita naknadnog znanja; luksuz koji teško da je bio dostupan akterima na samom početku. Na primjer, moglo bi se ustvrditi da nije potrebno biti sveznadar za predvidjeti da će ruska invazija izazvati jake sankcije, no prije invazije jednako su mogli biti uvjerljivi argumenti da neće doći do tako snažne reakcije Zapada zbog energetske ovisnosti o Rusiji. Također, aneksija Krima nije izazvala slične reakcije.
Pretpostavka racionalnosti navodi analitičara da u međunarodnom ponašanju zemlje pronalazi koherenciju koje realno možda nema. Premda se sve tri teorije oslanjaju na neke stvarne podatke, njihovo povezivanje u koherentnu cjelinu može proizvesti iluzoran dojam o postojanju velike strategije. Na primjer, iako je točno da američki ministar obrane Lloyd Austin rekao da je cilj “oslabiti” Rusiju, čini se da su taj cilj usvojili tek nakon što su uvidjeli da ukrajinska vojska pruža neočekivano jak otpor. Drugim riječima, to nije morala bila strategija “od početka” nego je tek postala na nekoj točki puta, kao što ste odlučili posjetiti obližnji park koji ste primijetili premda on nije bio cilj koji je motivirao početni izlazak iz kuće. Ciljevi evoluiraju tokom vremena, strategije se mijenjaju, i to što se u nekom trenutku t2 cilj ispostavio kao takav i takav, ne znači da je on bio prisutan u trenutku t1 i da objašnjava ponašanje vidljivo u t1.
Drugi podaci isto su tako podložni drugačijoj interpretaciji: RAND-ov izvještaj doista nalikuje na veliku strategiju, no u kojoj mjeri se stvarni policymaking formira na način da političari, čiji vremenski horizont seže do sljedećih izbora, čitaju i onda implementiraju savjete eksperata?
Također, to što Zapad nema točnu sliku stanja ukrajinske strane pokazuje kako se isti podatak može koristiti kao dokaz u prilog različitih teorija. U jednoj verziji, Ukrajinci vuku za nos Amerikance manipulirajući njihovom percepcijom svoje snage kako bi od njih dobili oružje (dakle, Ukrajinci su manipulatori, a Amerikanci pasivne žrtve). No, u drugoj verziji, činjenica da Amerikanci nemaju dovoljan poticaj da se adekvatno informiraju o situaciji na ukrajinskoj strani može se ujedno iskoristiti kao dokaz da im glavni cilj nije pomoć Ukrajini nego eliminacija potencijalnog rivala zbog čega im ne bi bio problem “boriti se do posljednjeg Ukrajinca” (dakle, Amerikanci su manipulatori, a Ukrajinci pasivne žrtve).
(Pitanje “tko je koga vukao za nos?” čini se kao jedno od brojnih pitanja koje će se u budućnosti sve više postavljati. Kao što se postavljalo mnogo puta prije toga postavljalo u (pred)ratnoj magli. Primjerice: jesu li neokonzervativci manipulirali predsjednikom Georgeom Bushom s ratom u Iraku? Odgovor koji Jacob Heilbrunn nudi u svojoj knjizi o usponu neokonzervativaca je: uzajamno su se iskorištavali—nitko nije bio nedužna žrtva manipulacija onog drugog.)
Iako različite teorije ističu različite aktere kao aktivne i pasivne obično s implikacijom negativne moralne evaluacije onog aktivnog aktera na kojem leži krivnja—pri čemu prethodna, negativna ili pozitivna, evaluacija pojedinih aktera možebitno motivira “teoretičara” da im dodjeli određenu, aktivnu ili pasivnu, ulogu upravo kako bi tog aktera zapala krivnja ili nedužnost—adekvatna teorija vjerojatno ne bi trebala računati na preveliku djelotvornost jednih aktera, a pasivnost (i izmanipuliranost) drugih.
IV.
Nedavno je USA today razotkrio skandal na američkim sveučilištima koja su fabricirala brojeve ženskih natjecatelja u pojedinim atletskim disciplinama. Naime, jedan od najsigurnijih načina na koje sveučilišta mogu državi dokazati da nude jednake mogućnosti (prilike) jednom i drugom spolu jest da pokažu da postoji spolna proporcionalnost: ako žene čine 60% studenata, taj postotak žena se očekuje i u atletici. S obzirom da je stvarni postotak bio puno manji, naime oko 44%, sveučilišta su fabricirala brojeve žena kako bi na papiru zadovoljili zahtjev proporcionalnosti i tako dokazali usklađenost sa zakonom koji brani spolnu diskriminaciju.
Naslov IX trebao je zatvoriti jaz među spolovima u sveučilišnoj atletici zahtijevajući od škola da muškarcima i ženama pruže jednake mogućnosti za bavljenje sportom.
Umjesto toga, izvještavanje je pokazalo da su škole zloupotrijebile prihvaćena pravila na načine koji im omogućuju da se pridržavaju slova zakona istovremeno kršeći njegov duh.
U slučaju unutarnje politike zemlje očita nam je lakomislenost implicitna u konceptualiziranju države kao jedinstvene i racionalne osobe koja dizajnira svoju unutarnju politiku. Ako bi tako konceptualizirali Sjedinjene Države, mogli bismo doći do zaključka da se radi o iracionalnom akteru: on donosi pravila čije pretpostavke nisu u skladu sa stvarnosti što ga navodi da fabricira brojeve kako bi stvarnost uskladila s pravilima! No to bi bila kriva razina na koju bi išli primjenjivati pretpostavku racionalnosti.
Iako je konačan ishod iracionalan—u nekom širem smislu društvene dobrobiti— on je rezultat međuigre različitih aktera koji su pojedinačno racionalni. Gledajući stvari s ispravne analitičke razine vidimo da je pretpostavka racionalnosti opravdana.
Teorija javnog izbora opisuje kako kompeticija različitih interesnih skupina oblikuje unutarnju politiku zemlje tako da njene javne politike na kraju više reflektiraju preferencije manjih, ali dobro organiziranih, skupina koje imaju koncentrirani interes u ishodu rasprave o javnim politikama nego širih skupina koje se zbog problema kolektivnog djelovanja ne mogu izboriti za svoje interese.
Postavlja se pitanje: imamo li razloga očekivati više racionalnosti u vanjskim negoli u unutarnjim poslovima? Ne oblikuju li vanjsku politiku slični politički procesi, sa svim svojim specifičnostima, kao i unutarnju politiku? Možemo li iskoristiti teoriju javnog izbora da rasvijetlimo vanjsku politiku?
Richard Hanania pokušao je takvo nešto u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Public Choice Theory and Illusion of Grand Strategy. On primjećuje da:
u unutarnjoj politici politolozi rijetko govore o tome da američka država ima integrirani plan za formiranje društva kakvo želi. Dok zakonodavci i predsjednici mogu imati vizije o tome kakvu bi ulogu federalna država trebala igrati u društvu i vrstu zemlje kojoj bi trebala pomoći u stvaranju, većina onoga što federalna država čini kombinacija je rezultata lobiranja interesnih skupina, političara koji se pridržavaju javnog mnijenja, i odluke koje su donijele prethodne generacije koje je teško promijeniti zbog institucionalnih i političkih barijera.
Za razliku od toga, u međunarodnim odnosima kao znanstvenom području, dominira pristup koji promatra međunarodno ponašanje Sjedinjenih Država kao konzistentno s određenom velikom strategijom (eng. grand strategy) poput “održavanja globalne hegemonije” ili “provođenja liberalnog poretka utemeljenog na pravilima” (rule-based order).
Međutim, pripisivanje neke velike strategije Sjedinjenim Državama nalik je pokušaju s početka da sve točke puta objasnimo jednom velikom namjerom. Sve teorije velikih strategija, smatra Hanania, nailaze na poteškoće u objašnjavanju stvarnog američkog međunarodnog ponašanja.
Primjerice, ako se velika strategija Sjedinjenih Država temelji na održavanju hegemonije, trebali bismo očekivati da će nastojati ograničiti potencijalne suparnike, no u stvarnosti je imala tendenciju činiti suprotno u gospodarskom području:
Dok se Marshallov plan i obnova Japana mogu objasniti u terminima balansiranja snaga u odnosu na Sovjetski Savez, kako razumjeti politiku dopuštanja američkim tvrtkama da pomognu Sovjetskom Savezu u razvoju 1920-ih i 1930-ih te poticanje Kine da otvori svoje gospodarstvo i donese reforme za koje su američki čelnici ispravno vjerovali da će ju učiniti bogatijom?
Objašnjenje američke velike strategije u smislu izgradnje i održavanja liberalnog međunarodnog poretka može pomoći u rješavanju takvih anomalija. No, kao što kritičari američke vanjske politike često ističu, Sjedinjene Države su opetovano kršile međunarodno pravo korištenjem sile u inozemstvu, s ratovima u bivšoj Jugoslaviji i Iraku kao dva recentna i očita primjera.
To, naravno, ne znači da je vanjska politika neke zemlje serija nepovezanih okolnosti, puka nasumičnost koju obilježava izostanak strateških planova. No postojanje koncentriranih interesa—Hanania identificira tri glavna u američkoj vanjskoj politici: proizvođači oružja, strane vlade i birokracija nacionalne sigurnosti— stvara strukturu poticaja kroz koju političari djeluju rezultat čega je da vanjska politika SAD-a nije konzistentna s koherentnim planom koji joj se obično pripisuju. Umjesto toga, koherentni planovi se često naknadno prizivaju kako bi se racionaliziralo ponašanje koje je u danom trenutku bilo politički oportuno.
U tom smislu, teorija javnog izbora objašnjava stvarno ponašanje Sjedinjenih Država bolje nego teorije velikih strategija, smatra Hanania.
V.
U posljednjoj sam objavi razmatrao ukrajinsku krizu kao rezultat Hobbesove zamke:
Upadne vam po noći naoružani pljačkaš u kuću i vi ga dočekate jednako naoružani. Ni jedna strana ne želi pucati u drugu stranu, no sama činjenica da postoji neizvjesnost oko namjere one druge strane navodi svaku stranu da počne pucati preventivno završavajući tako s ishodom koji je za obje strane nepovoljniji nego u slučaju da nitko nije potegnuo okidač.
Eh, kada bi mogli biti sigurni oko toga što onaj drugi hoće! Čak i da vas onaj drugi uvjerava da neće potegnuti okidač, možete li u to biti zaista sigurni? Koji je odnos troškova obje greške: mislim da neće pucati, a hoće (lažno negativna greška) vs. mislim da hoće pucati, ali neće (lažno pozitivna greška)?
Opisana situacija čini ono što se često naziva Hobbesova zamka.
Ruska brutalna agresija na Ukrajinu često se shvaća kao jedan takav primjer. Ideja je da Rusija (ili preciznije: ruska nacionalno-sigurnosna politička elita) percipira širenje NATO-a na istok, kao i ukrajinsko povećanje vlastite sigurnosti, kao sigurnosnu prijetnju. To samo po sebi nije luda ideja. U međunarodnim odnosima postoji pojam sigurnosne dileme gdje povećanje sigurnosti jedne zemlje navodi drugu zemlju da se boji za vlastitu sigurnost potencijalno vodeći prema ratnom sukobu. Zemlja se može odlučiti na napad kada osjeti da se odnos snaga pomiče na drugu stranu videći prednost u ranijem napadu budući da kasniji uvjeti možda neće biti tako povoljni.
Tu treba primijetiti da točnost ovog objašnjenja ne ovisi o tome jesu li Rusi u pravu da to vide kao prijetnju. Nije krucijalno pitanje je li njihov strah objektivno opravdan. Pitanje je samo je li briga oko sigurnosti (subjektivni) motiv njihovog ponašanja ili nije. Stvar je, dakle, percepcije stvarnosti, a ne objektivnog pogleda na istu. NATO savez može biti savršeno iskren da neće ugrožavati rusku sigurnost, no iz ruske perspektive pitanje je mogu li u to biti sigurni i koji je trošak za njih jedne i druge pogreške.
U osnovi, radi se o modelu koji ne pretpostavlja da su jedni pasivne žrtve manipulacija drugih aktera; racionalnost jednih, a iracionalnost drugih. Svi akteri imaju podjednaku djelotvornost i ponašaju se racionalno s obzirom na informacije koje imaju— problem je što individualna racionalnost aktera dovodi do ishoda koji su kolektivno iracionalni.
U tom modelu, krizu generira percepcija ugroženosti vlastite (nacionalne) sigurnosti različitih aktera. Percepcija koja je možda “paranoična”, no takva je kakva jest. Velike sile često su brutalne kada je u pitanju obrana vlastitih nacionalnih interesa pri čemu operiraju sa širokom koncepcijom “nacionalne sigurnosti”. Ova “paranoja” se vjerojatno manifestira u iluziji o postojanju “velike strategije” druge strane koja je obično malicioznog karaktera.
Pri tome svaki od aktera vuče poteze koji teže smanjiti vlastitu nesigurnost, no svaki taj potez iz perspektive druge strane izgleda kao potvrda njihove percepcije vlastite ugroženosti; kao čin agresije na koji treba odgovoriti obrambenim potezom, no koji, opet, drugoj strani izgleda kao agresivni čin. Ako zapucate prema drugoj strani iz straha da bi ona prije mogla zapucati prema vama, je li vaš čin “agresivan” ili “defanzivan”?
Ukrajinsko vodstvo smanjuje nesigurnost od Rusije nastojanjem oko ulaska u NATO. Rusko vodstvo, s druge strane, u širenju NATO-a vidi prijetnju svojoj sigurnosti koju nastoji smanjiti preventivnim ratom. Taj rat pokazuje se ukrajinskoj strani kao potvrda njihove percepcije ugroženosti, a susjedne zemlje, koje nisu članice NATO-a, strahujući za svoju sigurnost, odlučuju se na pristupanje NATO-u što pak Rusima pojačava zabrinutost oko svoje sigurnost. Tako percepcija prijetnje, po logici samoispunjavajućeg proročanstva, samu sebe osnažuje.
“Agresija” i “obrana” su duck-rabbit iluzija; ono što jednoj strani izgleda defanzivno, drugoj strani izgleda kao agresivno. U režimu smo u kojem se djelovanje svih aktera međusobno pojačava upadajući tako u začarani krug daljnje eskalacije sukoba pri čemu što rat dulje traje, to su šanse za eskalaciju veće.
Promatračka relativnost agresije/obrane proizlazi iz dvije razine s koje se rat u Ukrajini može promatrati. Kao što kaže Richard Falk, profesor emeritus međunarodnog prava sa sveučilišta Princeton:
Širi rat najbolje je shvatiti kao događaj na dvije razine: tradicionalni rat između invazijskih snaga Rusije i snaga otpora Ukrajine isprepleten sveobuhvatnim geopolitičkim ratom između SAD-a i Rusije. (…)
Ako se ova percepcija na dvije razine ispravno analizira u njenom uvažavanju različitih aktera s kontradiktornim prioritetima, tada postaje ključno razumjeti da je u geopolitičkom ratu SAD agresor isto koliko je i Rusija agresor u tradicionalnom ratu na terenu.
Da bi dinamika sigurnosne spirale funkcionirala, potrebno je da obje strane misle da je zabrinutost one druge strane za vlastitu sigurnost tek izgovor za njihovu ekspanzionističku strategiju. To je i slučaj: Zapad misli da je ruska zabrinutost oko širenja NATO-a ruska propaganda, dok Rusi misle da je američka ili zapadna propaganda da je NATO tek obrambeni savez, ili npr. da je postavljanje sustava proturaketne obrane u istočnoj Europi zaštita Europe od Irana.
Kao što mnogi ljudi u zapadnim zemljama vjeruju da je ruska zabrinutost oko širenja NATO-a na istok tek izlika za rusko širenje na zapad s obrazloženjem da ova vojna organizacija nije ozbiljno razmatrala Ukrajinu kao svoju članicu, tako i mnogi Rusi vjeruju da je zapadna propaganda da se ukrajinsko članstvo u NATO-u nije ozbiljno razmatralo. Štoviše, ovo posljednje vjerovanje nije specifično za Ruse. Primjerice, američki ekonomist Jeffrey Sachs, koji je ranih devedesetih godina prošlog stoljeća savjetovao Kremlj oko tranzicijskih ekonomskih reformi, u razgovoru za talijansku Corriere della Serra, izjavio je:
Zapravo, ideja da se “Ukrajina neće pridružiti” izgleda kao američka smicalica. SAD je ulagao velike napore u vojnu interoperabilnost Ukrajine s NATO-om kako bi proširenje NATO-a bila fait accompli. Kao što je sam Lavrov nedavno rekao u intervjuu, ukrajinsko Ministarstvo obrane vrvilo je od savjetnika NATO-a. Ideja da se to pridruženje ne bi dogodilo zapravo je više PR nego istina. Bio je to odabrani put SAD-a, što se vidjelo u svakoj njihovoj stvarnoj odluci. Ono što je ključno je da SAD odbija razgovarati o tom pitanju! To nam dosta govori.
(S obzirom da je trenutni predsjednik SAD-a Joe Biden bio dugogodišnji proponent širenja NATO-a ne čudi da je to tabu tema unutar Beltwayja.)
Iako je ruska, kao i zapadna, perspektiva “paranoična”, ona je, u oba slučaja, dobrim dijelom zasnovana na činjenicama, koje bi, da su uloge zamijenjene, također izazivale “paranoju” druge strane, no nesklonost strateškoj empatiji taj uvid onemogućava.
Iz ruske perspektive, dok se Zapad pod vodstvom Sjedinjenih Država ujedinjuje i širi prema njihovoj granici, njihovi savezi se raspadaju pod utjecajem zapadne strategije “podijeli pa vladaj”. Prvo Sovjetski Savez, onda povijesne veze s Ukrajinom i drugim post-sovjetskim državama. Na redu je razbijanje Ruske Federacije.
Iz zapadne perspektive pak imamo ovaj slijed: rat u Gruziji, aneksija Krima, potpomaganje proruskih separatista u Donbasu, uplitanje u američke izbore… pa sve do same invazije u Ukrajinu.
Kao što Zapad u potpomaganju separatista u Donbasu vidi rusku čizmu koja ponovo korača prema njemu, tako i Rusi u američkoj podršci obojenim revolucijama u njihovom susjedstvu i navodnoj podršci teroristima na sjevernom Kavkazu vide imperijalne ambicije koje završavaju raspadom Rusije. Ta paranoja nije skroz odvojena od realnosti jer se hrani nekim činjenicama poput, primjerice, potpredsjednika SAD-a koji želi raspad Rusije kako ona nikada više ne bi bila prijetnja, američki think tankovi koji izrađuju policymaking savjete o destabiliziranju Rusije, američka vlada čija Komisija za sigurnost i suradnju u Europi (CSCE) održava konferencije o “moralnoj i strateškoj” nužnosti podjele Rusije, mainstream mediji koji objavljuju članke o dekolonizaciji i razbijanju Rusije, i tako dalje.
Njima to nalikuje na tzv. taktiku rezanja salama koju je poznati teoretičar igara međunarodnih odnosa, Thomas Schelling, u svojoj knjizi Arms and Influence (1966) opisao ovako:
Taktiku salame zacijelo je izmislilo dijete (…) Recite djetetu da ne ulazi u vodu i ono će sjesti na obalu i potopiti samo noge; još nije “u” vodi. Pristanete li na to, ono će ustati; nema ga ništa više u vodi nego prije. Razmislite i on će početi gaziti, ne zalazeći dublje; uzmete li trenutak da odlučite da li se nešto promijenilo, ono će ići malo dublje, tvrdeći da, budući da malo ide naprijed, malo nazad, sve se to u konačnici poništava. Uskoro ga zovemo da ne pliva predaleko pitajući se što se dogodilo sa svom našom strogoćom.
No u realnosti, iza proširenja NATO-a vjerojatno je manju ulogu igrala neka velika strategija zapadnih zemalja da se izazove raspad Ruska Federacije koliko univerzalistička ideologija prava (poput onog na samoodređenje), zadovoljavanje političkih dugova (npr. čini se da je ideja da se u NATO primi Litva i Ukrajina trebala biti Bushova nagrada za njihovo sudjelovanje u ratu u Iraku) te institucionalna dinamika NATO-a koji se slomom Sovjetskog Saveza našao u situaciji da ili stavi ključ u bravu, ili proširi svoj opseg djelovanja.
Alternativno, ruske elite mogu rezonirati i na sljedeći način: čak i da u pozadini postupnog širenja NATO-a ne postoji strategija da se destabilizira Rusija, namjere prošlih ili trenutnih aktera tih procesa su nebitne. Jer akteri s novim namjerama se mogu pojaviti i iskoristiti priliku koje su im omogućili prethodni, možda čak i benevolentni, akteri.
Drugima riječima, iz analize se mogu eliminirati namjere aktera i promatrati situaciju samo u terminima neizvjesnosti i potencijalnih troškova i koristi. Namjere se ionako odnose na sklonosti u ponašanju u nekom trenutku, kod nekih ljudi. One su promjenjive, a obveze i obećanja fragilna, posebno kod političkih dužnosnika koji dolaze i odlaze i koji moraju biti responzivni na javno mnijenje koje je i samo promjenjivo i ovisno o mnogim drugim promjenjivim faktorima.
(Analogija: šah možemo igrati tako da nastojimo prepoznati namjere protivnika u pozadini njihovih poteza, no najsigurnije je igrati tako da protivniku ne dajemo priliku da učini potez koji će nas skupo stajati, bez obzira koju namjeru mislimo da on ima u danom trenutku.)
VI.
Čini se da su ljudi skloni upadati u dvije krajnosti.
S jedne strane pripisivati preveliku racionalnost postupcima drugih aktera te pronalaziti grandiozne strategije i koherenciju ondje gdje ih nema, što nije vjerojatno s obzirom na ulogu koju neizvjesnost i slučaj igraju u stvarnom svijetu.
S druge strane, pretpostavljati iracionalnost protivnika zbog nesklonosti prema strateškoj empatiji. Međutim, nastojati vidjeti situaciju iz pozicije protivnika čini se ključno za predviđanje njegovih poteza i stoga za formiranje vlastitih. Ako moramo pretpostaviti iracionalnost aktera kako bi objasnili njegovo ponašanje, trebali bi uzeti u obzir mogućnost da objašnjenje nije ono za čime zapravo tragamo— nego prije izgovor za intelektualnu lijenost i signaliziranje vrlina.
Razumijevanje perspektive protivnika nešto je što se podrazumijevalo za vrijeme Hladnog rata, no danas njeno prakticiranje, čini se, izaziva sumnju na nelojalnost i “putinofiliju”. Politički korektno misliti o ovoj stvari podrazumijeva vjerovati da je invazija bila “ničim izazvana”. Sve drugo postaje ratna apologetika.
No u realnosti, sumnja je neopravdana: ako pokušavate razumjeti protivnika s kojim igrate šah kako bi predvidjeli njegov sljedeći potez, ne znači da ćete odjednom pokleknuti pred njime i dopustiti mu da vas matira.
Prihvaćanje Hobbesove zamke kao modela ukrajinske krize znači napustiti simplificirane moralne narative iz crtanih filmova (čiji fan nije ni Papa Franjo premda bi mu profesija možda nalagala pristajanje uz iste) i odustati od intuicije da se “Loše stvari (nužno) događaju zato što Zli ljude rade Zle stvari”. Takav model ne računa na racionalnost jednih, a neuračunljivost drugih aktera i svima dodjeljuje djelotvornost u sličnoj mjeri. Stoga je to i perspektiva koja ne dopušta olako pripisivanje krivnje jer ju vidi kao distribuiranu kroz vrijeme i postupke brojnih aktera, s većim ili manjim doprinosom.