Jesmo li u Hobbesovoj zamci?

Ukrajinska kriza i tragedija politike velikih sila

Upadne vam po noći naoružani pljačkaš u kuću i vi ga dočekate jednako naoružani. Ni jedna strana ne želi pucati u drugu stranu, no sama činjenica da postoji neizvjesnost oko namjere one druge strane navodi svaku stranu da počne pucati preventivno završavajući tako s ishodom koji je za obje strane nepovoljniji nego u slučaju da nitko nije potegnuo okidač.

Eh, kada bi mogli biti sigurni oko toga što onaj drugi hoće! Čak i da vas onaj drugi uvjerava da neće potegnuti okidač, možete li u to biti zaista sigurni? Koji je odnos troškova obje greške: mislim da neće pucati, a hoće (lažno negativna greška) vs. mislim da hoće pucati, ali neće (lažno pozitivna greška)?

Opisana situacija čini ono što se često naziva Hobbeseova zamka.

Ruska brutalna agresija na Ukrajinu često se shvaća kao jedan takav primjer. Ideja je da Rusija (ili preciznije: ruska nacionalno-sigurnosna politička elita) percipira širenje NATO-a na istok, kao i ukrajinsko povećanje vlastite sigurnosti, kao sigurnosnu prijetnju. To samo po sebi nije luda ideja. U međunarodnim odnosima postoji pojam sigurnosne dileme gdje povećanje sigurnosti jedne zemlje navodi drugu zemlju da se boji za vlastitu sigurnost potencijalno vodeći prema ratnom sukobu. Zemlja se može odlučiti na napad kada osjeti da se odnos snaga pomiče na drugu stranu videći prednost u ranijem napadu budući da kasniji uvjeti možda neće biti tako povoljni.

Tu treba primijetiti da točnost ovog objašnjenja ne ovisi o tome jesu li Rusi u pravu da to vide kao prijetnju. Nije krucijalno pitanje je li njihov strah objektivno opravdan. Pitanje je samo je li briga oko sigurnosti (subjektivni) motiv njihovog ponašanja ili nije. Stvar je, dakle, percepcije stvarnosti, a ne objektivnog pogleda na istu. NATO savez može biti savršeno iskren da neće ugrožavati rusku sigurnost, no iz ruske perspektive pitanje je mogu li u to biti sigurni i koji je trošak za njih jedne i druge pogreške.

Nisam siguran je li ispravno shvatiti ponašanje Rusije kao motivirano brigom za sigurnost, no o tome se i radi—jer Zapad si sada postavlja isto pitanje kao i (možda) Rusija: koja je namjera one druge strane? Naime, pitanje je upravo koja je Putinova intencija: misli li stati na Ukrajini (i njenoj neutralnosti, ako bi do nje došlo), ili bi se širio dalje ohrabren mogućim ustupcima?

Neizvjesnost oko intencija druge strane u tom pogledu mnoge ljude i zemlje vjerojatno navodi na stavove ili djelovanje koje ne bi imali kada bi mogli biti sigurni da je briga oko sigurnosti pravi motiv druge strane.

Poticaji drugih aktera

S kojim su poticajima suočeni drugi akteri u igri?

Rastrgani između prozapadnih aspiracija i istočne geopolitičke realnosti, percepcija ukrajinskog vodstva je, čini se, da ikakav vojni uspjeh Ukrajine krucijalno ovisi o njihovoj sposobnosti da uvjere Zapad da im pomogne. Zelenski s jedne strane izjavljuje "Da smo članica NATO-a, ne bi bilo rata", no s druge strane govori kako "Ako padne Ukrajina, Putin će napasti (istočnu) Europu".

Tvrdnje izgledaju kontradiktorne s obzirom da Europa na koju misli već jest u NATO-u, no potpuno su smislene ako je njihov cilj u Zapadu izazvati osjećaj krivnje za ratna stradanja (jer ih nisu dosada primili u NATO) i straha (nakon njih, drugi su na redu) kako bi ih uvjerili da im pruže vojnu pomoć. Spremnost Zapada da im pomogne, ili bar ukrajnsko vjerovanje u tu spremnost, vjerojatno i održava određeni nepopustljiv stav, kao i nadu da je pobjeda moguća.

Zapad i SAD su pak rastrgani između moralnog impulsa da pomognu žrtvi i kazne agresora te racionalne procjene troškova i koristi jednog oblika pomoći i kazne nad drugim oblicima—suočeni pri tome s fundamentalnim ograničenjem koje pred njih postavlja činjenica da jedna od strana u sukobu ima nuklearno naoružanje. U tom smislu, kao što kaže Tanner Greer, Sjedinjene Države (kao najvažniji akter) trebaju balansirati između ciljeva poput

života koji će biti izgubljeni što rat duže traje, stvarnih rizika vojne eskalacije, dugoročne sigurnosne potrebe Europe i učinaka drugog reda koje bi nova željezna zavjesa mogla imati na druge dijelove američke vanjske politike—kao što su američke sigurnosne obveze u istočnoj Aziji i zdravlje dolara kao svjetske rezervne valute.

Sigurnost ili moć?

Pretpostavka da je percipirana sigurnosna prijetnja oko širenja NATO-a, odnosno jačanja ukrajinske sigurnosti (koje može biti i neovisno o NATO-u), glavni motivator ponašanja Rusije nije nekontroverzna.

Neki od ozbiljnijih ljudi koji naglašavaju važnost sigurnosne dileme na koje sam dosada naišao su pripadnici realističke škole međunarodnih odnosa poput Johna Mearsheimera (ovdje i ovdje) i Stephena Walta (ovdje i ovdje), Samuel Charap iz think tanka RAND Corporation (ovdje), stručnjak za rusku obranu Rob Lee (ovdje), autor Robert Wright (ovdje), novinar Vladimir Pozner (ovdje) i drugi.

Drugi analitičari i komentatori tretiraju zabrinutost oko sigurnosti više kao izgovor koji treba pružiti alibi za mnogo ambicioznije Putinove pretenzije poput obnove Ruskog Carstva, Sovjetskog Saveza ili naprosto širenja sfere utjecaja. Kao što ruska strana potiče interpretacije svojih postupaka kroz prizmu sigurnosne dileme (npr. rusko ministarstvo vanjskih poslova podijelilo je Mearsheimerovo predavanje o odgovornosti Zapada za ukrajinsku krizu preko svog Twitter računa), tako i ukrajinska strana potiče zapadnjačku sumnju da neutralnost Ukrajine nije ono što će zadovoljiti Rusiju. Osim njih, tu su i drugi analitičari poput politologa Francisa Fukuyame (ovdje), novinara Christophera Millera (ovdje), povjesničara Stephena Kotkina (ovdje), novinarke i povjesničarke Anne Applebaum (ovdje) i drugih.

(Zainteresirani čitatelj može slijediti priložene poveznice za detaljnije argumente i perspektive jedne i druge strane jer neću ovdje dublje ulaziti u njih.)

Uloga morala u međunarodnim odnosima: povratak realpolitike?

Treću skupinu—obično, no ne i nužno, povezanu s ovom drugom skupinom—čine komentatori koji ukrajinsku krizu sagledavaju u moralnim terminima te stoga tretiraju objašnjenje ruske agresije (u terminima sigurnosne dileme) kao pokušaj opravdavanja agresije. Tako, primjerice, Fabio Belafatti piše:

Kada komentator tvrdi da se Rusija osjeća ugroženom napredovanjem NATO-a u istočnoj Europi ili približavanjem Ukrajine EU-u, on u osnovi implicira da Rusija doista ima neotuđivo pravo tražiti prava u regiji, kao da istočna Europa nije ništa drugo nego alat za kompenziranje neriješenih kompleksa inferiornosti Rusije.

Doduše, nije jasno zašto bi ta “implikacija” slijedila. Naime, tvrdnja o činjenicama (je li ili nije Rusija motivirana brigom za sigurnost) sama po sebi nije vrijednosni sud. Ona možda može poslužiti kao sredstvo opravdavanja određenog normativnog stava, ali sama po sebi ona to nije. I možda se upravo o bojazni oko ovog potonjeg i radi; mnogi, izgleda, strahuju za što bi određeni činjenični sud, ako se prihvati, mogao poslužiti u opravdavalačkom smislu i to onda utječe na njihovu percepciju činjeničnog stanja. Prihvaćanje sigurnosne dileme kao objašnjenja stavio bi dio uzročnosti, ako ne i dijela “krivnje”, za ukrajinsku krizu na stranu SAD-a i Zapada, a to bi moglo narušiti njihovu reputaciju i dati vjetar u leđa lokalnim rivalima—kritičarima Zapada.

Ista je logika, naravno, prisutna i kod tih rivala: sigurnosna dilema kao uzročni faktor primamljiva je jer opravdava njihovu kritiku “Zapada”. Obje strane su zainteresirane za činjenice u onoj mjeri u kojoj one mogu poslužiti za opravdavanje vlastitih ciljeva i delegitimaciju suparničke strane.

Sličnu pshologiju smo mogli vidjeti i za vrijeme pandemije kada je na prihvaćanje činjeničnih sudova o prirodi virusa (npr. razine smrtnosti) utjecala percepcija toga za što bi takva činjenica mogla poslužiti kao sredstvo opravdanja (npr. strože epidemiološke mjere). Logika je ukratko bila: ako te i te činjenice plauzibilno mogu biti iskorištene za opravdavanje neželjene (epidemiološke) politike, zaniječi činjenice!

Već i sam taj način razmišljanja i postupanja svojevrsna je Hobbesova zamka kod koje ljudi iz straha za vlastitu sigurnost i neizvjesnosti oko namjera protivnika preventivno pucaju činjenice u glavu. Žrtva takve dinamike je ispravno razumijevanje realnosti što je kobno u mjeri u kojoj je točna percepcija uzročnih faktora, namjera i motiva različitih strana, relevantna za minimaliziranje broja žrtava.

Iz perspektive realista, sagledavanje sukoba u moralnim terminima postaje neproduktivno kada pretpostavlja da je pozivanje na pravo dovoljno da odredi način pristupa krizi. Jer, lako je ustvrditi da Ukrajina ima pravo da sama odredi u koje saveze će pristupiti, no teže je onda izbjeći, mnogima neprihvatljivu, implikaciju da i Rusija ima pravo ući u vojni savez s, recimo, Kubom, ili pak Kina s Meksikom.

Također nije jasno što slijedi iz tog prava u praktičnom smislu s obzirom na to da je a) međunarodni sustav (za razliku od sustava svake države) anarhičan u smislu da ne postoji neki nad-državni entitet koji može jamčiti i štititi prava te razrješavati konflikte (pogotovo kada sudionici konflikta imaju naoružanje sa sposobnosti odvraćanja načina razrješavanja konflikta koji im ne bi bili po volji) i b) kada je dominatan akter u konfliktu taj koji ne priznaje to pravo. Za realiste, pozivanje na pravo u tom kontekstu izgleda jednako produktivno kao pozivanje na pravo privatnog vlasništva pred naoružanim pljačkašem u nadi da vas ovaj neće orobiti.

Ključno pitanje za realiste nije toliko ima li ili nema Ukrajina pravo na nešto, nego što su spremni za zaštitu tog prava učiniti oni koji misle da Ukrajina to pravo ima—te koliko su ti ciljevi realni? Sjedinjene Države su, sa svoje strane, odbijanjem poljskog prijedloga slanja MiG-ova i uspostave zone zabrane letova, čini se, pokazali da Ukrajinu ne smatraju od vitalnog strateškog interesa za kojeg bi bilo vrijedno riskirati nuklearnu eskalaciju. S druge strane, ne žele ni Ukrajinu ostaviti na cjedilu možda i zato što bi se to moglo protumačiti kao priznanje da je unipolarni moment prošao.

Realisti su skeptičniji prema ideji da se realna politika može voditi moralnim načelima. Oni ukazuju na to da problemi ovakve naravi rijetko kada imaju rješenja koja će zadovoljiti naš osjećaj za pravdu. Diplomacija, kompromisi, odabiranje manjeg zla možda neće ispunjavati ljude uzvišenim moralnim emocijama, no upravo je takav pragmatički mindset osigurao da Hladni rat ostane "hladan". Ako naše odluke dovedu do smrti nekoliko milijarda ljudi, pitaju realisti, koliko je važno što je cilj za koji smo se borili bio pravedan?

Tragedija politike velikih sila

Neka od neslaganja analitičara se možda mogu svesti pod rubriku talking past each other, odn. mogli bi se tumačiti kao da govore o različitim razinama uzročnosti trenutne situacije: krajnje nasuprot neposredne uzročnosti. Primjerice, povjesničar Stephen Kotkin kaže da:

Ovo što danas imamo u Rusiji nije neko iznenađenje. Nije to neka vrsta odstupanja od povijesnog obrasca. Prije nego što je postojao NATO—u devetnaestom stoljeću –—Rusija je izgledala ovako: imala je autokrata. Imalo je represiju. Imala je militarizam. Na strance i na Zapad se gledalo sa sumnjom. Ovo je Rusija koju poznajemo, a nije Rusija koja je stigla jučer ili devedesetih. To nije odgovor na akcije Zapada. Postoje unutarnji procesi u Rusiji koji objašnjavaju gdje smo danas.

No, jesu li interni i dublji povijesni uzroci nužno suprotstavljeni sigurnosnoj dilemi, ili se možda radi o razlici između predisponirajućih (krajnjih) uzročnih faktora i precipitirajućih (neposrednih) uzročnih faktora, od kojih ovi prvi faktori objašnjavaju zašto je sigurnosna dilema u slučaju Rusije vjerojatnija?

Također, dilema između “brige za sigurnost” kao motiva i “akumulacije moći” (putem širenja ruske sfere utjecaja) oko koje se mnogi analitičari spore i sama je možda prividna. Christopher Miller tako npr. pretpostavlja da su oni nužno suprotstavljeni kada piše da se kod ruskog napada radi o “kontroli Kijeva, a ne o sigurnosti Moskve”. Međutim, iz perspektive realističke škole međunarodnih odnosa, “briga za sigurnost” i “akumulacija moći” različite su strane istog novčića. Po njima se tragedija politike velikih sila sastoji upravo u tome da i one zemlje koje samo teže vlastitoj sigurnosti mogu ulaziti jedna s drugom u konfliktne situacije. Analogija bi možda mogla biti s tvrtkom na tržištu koja da bi se osigurala od konkurencije (koja bi joj u budućnosti mogla postati jača prijetnja), odluči ju otkupiti ili izlobirati zakone koji će spriječiti njezin rast.

U tom smislu, veteran hladno-ratovske diplomacije Henry Kissinger (za njegov stav oko rusko-ukrajinskog pitanja vidi ovdje) u svojoj knjizi Diplomacija iz 1994. godine ukazuje da se “paradoksalna” priroda ruske povijesti očituje u ambivalentnosti između ekspanzionizma (i mesijanizma) te prožimajućeg osjećaja nesigurnosti:

Paradoks je bio najistaknutija karakteristika Rusije. Neprestano u ratu i šireći se u svim smjerovima, ipak se smatrala trajno ugroženom. Što je carstvo postajalo više višejezično, Rusija se osjećala ranjivijom, dijelom zbog svoje potrebe da izolira različite nacionalnosti od svojih susjeda. Kako bi održali svoju vlast i prevladali napetosti među različitim stanovništvom carstva, svi su se vladari Rusije pozivali na mit o nekoj golemoj stranoj prijetnji, koja se s vremenom pretvorila u još jedno od samoispunjavajućih proročanstava koja su osudila stabilnost Europe. (…)

Bez obzira koliko teritorija kontrolirala, Rusija je neumoljivo gurala svoje granice prema van. To je počelo kao u biti obrambena motivacija, kao kada je princ Potemkin (najpoznatiji po postavljanju lažnih sela duž carinih ruta) zagovarao osvajanje Krima od Turske 1776. s razumnim osnovama da bi to poboljšalo sposobnost Rusije da brani svoje kraljevstvo. Međutim, do 1864. sigurnost je postala sinonim za kontinuirano širenje. (…)

Paradoks ruske povijesti leži u stalnoj ambivalentnosti između mesijanskog nagona i sveopćeg osjećaja nesigurnosti. U svojoj krajnjoj aberaciji, ta je ambivalentnost generirala strah da će carstvo implodirati ukoliko se ne proširi. Stoga kada je Rusija bila glavni pokretač podjele Poljske, učinila je to dijelom iz sigurnosnih razloga, a dijelom zbog ekspanzionizma (eng. aggrandizement) u stilu osamnaestog stoljeća. (str.140-143)

Cijena pogrešne procjene namjera

U jednom od prošlih tekstova spekulirao sam da bi nerazumijevanje perspektive neprijatelja i njegovih motiva možda mogao biti  "feature", a ne "bug" naše evoluirane psihologije koja se aktivira u uvjetima sukoba. Imati razumijevanje za neprijatelja možda otupljuje oštricu agresije koja je instrumentalna za njegov poraz, ili pak izaziva sumnju o nelojalnosti skupini. No, ovo se čini kao situacija u kojoj bi pogrešna procjena motiva druge strane mogla nositi visoku cijenu.

Za vrijeme kubanske krize, Kennedy i Hruščov shvatili su da su upali u Hobbesovu zamku što je navodno pomoglo da se kriza i razriješi. Shvatili su da je uzajamno nepovjerenje generiralo uzajamni strah koji ih je navodio na poteze koji su u spirali izazivali daljnji strah, strah koji je sam sebe ispunjavao i poticao.

John F. Kennedy je 1961. godine izjavio:

Tri puta u mom životu naša zemlja i Europa bile su uključene u velike ratove. U svakom slučaju donijele su se ozbiljne pogrešne procjene s obje strane o namjerama druge strane, što je dovelo do velikih razaranja.

Sada, u termonuklearnom dobu, svaka pogrešna procjena bilo koje strane o namjerama druge mogla bi u nekoliko sati nanijeti više razaranja nego što je to bilo u svim ratovima ljudske povijesti.

Jesmo li sada u istoj situaciji Hobbesove zamke, teško je reći, ali upravo u tome i jest stvar— postoji neizvjesnost. Reći da znamo da smo opet upali u Hobbesovu zamku podrazumijevalo bi da znamo Putinove namjere i da su one ekvivalentne onom pljačkašu koji ne želi pucati na drugu stranu osim u strahu da bi sam mogao biti upucan.

No odgovor na ovo pitanje tim je važnije s obzirom na opasnosti koje vrebaju. Sat pokazuje da je 100 sekundi do ponoći.