Svatko tko se bavi poslom čiji su krajnji proizvodi ideje suočen je sa specifičnostima recepcije vlastite “proizvodnje”. Onaj tko proizvodi stolice lakše može uvjeriti druge ljude u vlastitu kompetenciju ili korist svog proizvoda: samo sjedni na nju! Na ideje se ne može sjesti (ali se može nasjesti!) pa je situacija nešto drugačija.
S vremenom sam razvio pravilo neodgovaranja na ona pogrešna tumačenja koja su plauzibilno rezultat nepridržavanja principa milosrđa. Ponekad, doduše, napravim iznimku.
Princip milosrđa, ukratko, nalaže da nečije riječi valja tumačiti u njihovoj najjačoj mogućoj interpretaciji: interpretiraj nečije riječi tako da maksimiziraš njihovu istinitost i racionalnost. Stoga, ako je nekome lako dostupna milosrdna interpretacija (i nije neinteligentan), ali ipak bira onu nemilosrdnu, valja zaključiti da je tumač motiviran da dođe do baš takve interpretacije. Razlog je obično taj da ima neki “vested interest” u održavanju nekog stava ili ima neku nenaklonost prema autoru čije riječi pogrešno tumači, no kojigod razlog od to dvoje bio, on smanjuje smislenost nastavka razgovora.
Princip milosrđa je metodološki naputak koji ima određenu pragmatičnu vrijednost, a na psihološkoj razini se manifestira kao ono što nazivamo povjerenje. Tamo gdje nedostaje povjerenja vlada nemilosrdna hermeneutika.
Jedno nerazumijevanje s kojim se znam susretati tiče se uporabe evolucijskih metafora i analogija kao što je slučaj u zadnjem postu gdje pišem o evolucijskoj utrci u naoružanju i uzimam kao primjer stabla koja pretjerano rastu u visinu jer se natječu za sunčevom svjetlošću. Često pravim i analogije sa šahom, ali čini se da te analogije malo koga uzbuđuju. No, i evolucijske i šahovske analogije zapravo ne bi trebale iznenaditi one koji znaju nešto o evolucijskoj teoriji igara.
Ideja je da određene društvene situacije imaju istu ili sličnu strukturu—primjerice strukturu zatvorenikove dileme ili free-rider problema— i stoga ako se dovoljno dugo ponavljaju one “ulaze” u naš DNK kao adaptacije, tj. “rješenja” na adaptivne probleme.
Evolucija nije neprijatelj društvenjaku. Razlika između evolucijskog i socijalnog se zapravo može reinterpretirati kao razlika između dugoročnog i kratkoročnog: ako se neka situacija dovoljno dugo ponavlja stvarajući selektivni pritisak—dovoljno dugo da može utjecati na diferencijalnu reprodukciju—ona postaje evolucijski relevantna. “Društveno” postaje dio “prirodnog” poretka pa zato i društvena znanost nema neku “autonomiju” u odnosu na prirodne znanosti.
Genetika samo implementira mehanizam promjene. A sama prirodna selekcija je algoritam za nalaženje rješenja na ponavljajuće adaptivne probleme. Budući da mnoge adaptivne probleme dijelimo s drugim životinjama—štoviše sa svim životnim oblicima (npr. natjecanje za ograničene resurse)—analogije se prirodno nameću.
Situacije koje su u našoj evolucijskoj prošlosti vršile selektivni pritisak prisutne su i danas (iako ne sve) i to opravdava korištenje evolucijskih analogija za razumijevanje trenutnih socijalnih procesa.
No, da se vratim na pitanje recepcije. Pisac može biti oprezan koliko hoće, dodavati ograde, caveate, disclaimere, addendume, fusnote i postskripte, no ništa od toga neće biti dovoljno ako ima posla s nebenevolentnim čitateljem—takav će mu uvijek nešto “pronaći”. Motiviranu misinterpretaciju ne može spriječiti i zato pisac ni ne treba težiti apsolutnoj sigurnosti—prije ili kasnije mora se početi oslanjati na benevolentnost čitatelja.
Još jedna analogija sa šahom: bilo koji potez protivnika možete interpretirati na način da je on u skladu s pretpostavkom da se radi o iracionalnom suigraču. No, s pretpostavkom o iracionalnosti protivnika nećete daleko dogurati u šahu. I zato je pretpostavka racionalnosti pragmatički opravdana: pretpostavka iracionalnog protivnika ima veći potencijalni trošak od pretpostavke racionalnog protivnika. Ako pretpostavljate racionalnog protivnika, a on to nije, nećete ništa izgubiti (osim eventualno nešto vremena potrebnog za razmišljanje). Ako ne pretpostavljate racionalnog protivnika, a on to jest, gubite partiju.
(Imajte na umu da sama činjenica da počinjete igrati šah s nekim nosi sa sobom efekt selekcije—netko tko bi nasumično vukao poteze vjerojatno ne bi ni pristao igrati šah.)
Kada bi šah mogao graditi karakter osobe, dale bi se izvesti neke korisne lekcije. Šah kažnjava neuzimanje u obzir protivnikove perspektive. Štoviše, nije jasno kako bi igranje šaha uopće izgledalo ako ne bi razmišljali o tome što vam protivnik može učiniti. Igra je takva da penalizira pretpostavku iracionalnosti u onoj mjeri u kojoj je protivnik racionalan igrač. Osoba može koliko god hoće biti motivirana da krivo protumači protivnikov potez, no za to na kraju plaća cijenu.
Njemački velemajstor i dugogodišnji član Carlsenovog tima Jan Gustafsson rekao je: “Šah je konstantna borba između moje želje da ne izgubim i želje da ne razmišljam”.
Krivo razumijevanje tuđeg ponašanja u drugim domenama života ne nosi sličan trošak kao u šahu. Druge igre imaju nešto drugačiju “strukturu” i nešto drugačiju “matricu isplate”. Štoviše, neke igre stvaraju poticaje za krive interpretacije — one su strateški optimalan potez u igri. Želja za pobjedom ne realizira se uvijek pomoću razmišljanja ili razumijevanja perspektive drugih aktera.
Bilo bi lijepo kada bi se i u drugim našim aktivnostima mogla stvoriti matrica isplate koja destimulira motivirano nerazumijevanje, ali to se ne čini vjerojatnim iz različitih razloga.
Pitanje je onda što činiti u situacijama kada se ne može spriječiti motivirano nerazumijevanje odnosno dobiti milosrdnog čitatelja (tumača)?
Intuitivno je razmišljati o raspravi kao o nečemu što proizlazi iz neslaganja i da onda vrijedi što je više neslaganja, to veća potreba za raspravom. No, mislim da rasprava zapravo najviše ima smisla ako se s drugom stranom ne slažete oko malo toga. Ako se s drugom stranom ne slažete u vezi 99% stvari, sve postaje upitno. Ne možete se složiti ni što konstituira dokaz za ili protiv neke pozicije, a ako se ne možete složiti oko toga, čemu rasprava?
Jer, svaki dokaz se može odbaciti ako napravite dovoljno preinaka u svojoj mreži vjerovanja. Očit primjer: netko tko vjeruje da je Zemlja stara desetak tisuća godina može odbaciti dokaz u obliku starijih fosila tvrdeći da je kreator podmetnuo te fosile kako bi testirao vašu vjeru u njega. Što odgovoriti?
Situacija je slična onoj kao kada bi htjeli igrati šah s nekim tko ne igra po istim (šahovskim) pravilima. Igra—kao i rasprava—pretpostavlja dovoljan stupanj slaganja, bar oko pravila igre. Za neslaganje je možda dovoljno negirati sugovornikovu tvrdnju, ali isto nije dovoljno i za raspravu. Neke stvari se moraju uzeti zdravo za gotovo da bi igra uopće otpočela. U igri u kojoj se suigrači ne slažu oko pravila igre nema pobjednika ni gubitnika. Štoviše, nema ni “igre”. Iako možda može tako izgledati.
Mudrost dolazi kada ste u stanju prepoznati različita pravila igre i suzdržati se od daljnje “igre”. Takvoj osobi možete samo reći: mi ne igramo istu igru, to što si napravio nije “potez” u mojoj igri.
I potom potražiti drugog suigrača.