Politizacija korone: kako smo dospjeli tu gdje jesmo
Pariški napadi svojedobno su na društvenim mrežama pokrenuli zanimljivu dinamiku: na stavljanje francuske zastave na profilne slike u znak solidarnosti druga strana reagirala je optužbama za licemjerstvo—to nije nešto što rade kada se slična tragedija dogodi u Libanonu ili Afganistanu, odn. nekoj drugoj, kulturno udaljenijoj, zemlji. Economist je tada govorio o jazu u empatiji između pariških i beirutskih žrtava.
Netko je tada komentirao da do tih optužbi ne bi došlo da je isti broj ljudi, naime 130, poginuo zbog, recimo, neke slučajne eksplozije plina. Ako je to točno, onda pravi razlog prigovaranja za licemjerstvo, tvrdilo se, zapravo leži u ideološkom neslaganju oko rata na Bliskom istoku. Pariški napadi iz 2015. godine bili su, podsjetimo, islamistički teroristički napadi poduzeti kao čin osvete zbog zapadnih intervencija u Siriji i Iraku.
Međutim, stvar se mogla i obrnuti: u slučaju eksplozije plina, ili neke prirodne katastrofe, isto bi bilo manje izražavanja solidarnosti s francuskim narodom. Događaji kod kojih ljudski akteri nisu uzročni faktor slabo aktiviraju koalicijsku psihologiju premda ne moraju biti ništa manje tragični po pitanju broja ljudskih života koje uzimaju sa sobom.
Tip reakcije se može pokušavati opravdati pozivanjem na apstraktne principe, ali u principu i ono ovisi o tome tko je počinitelj, a tko žrtva te u koju koaliciju spadaju jedan i drugi.
Koalicijska psihologija aktivira se kada su počinitelj i žrtva članovi sukobljenih koalicija i izmijenjeni način rezoniranja reflektira tu činjenicu.
Ispunjavanje ideološkog vakuuma
Kod impersonalnih tragičnih događaja (potres, poplava, uragan, asteroid, pandemija) postoji određeni početni period ideološke dezorijentiranosti i konfuzije kada je veliko ideološko preklapanje kod zauzimanja stavova prema prijetećem događaju. No taj period nije dugog trajanja i ideološki vakuum postepeno se popunjava poznatim licima i igračima.
Tako i s pandemijom: početno ideološko preklapanje postepeno ustupa mjesto sve jačoj politizaciji i polarizaciji.
No, što zapravo znači “ispolitizirati” neko pitanje? - Omogućiti da se zauzimanjem stava oko nekog pitanja signalizira politička pripadnost. To ima nekoliko posljedica.
Prvo, time se bitno gubi sposobnost pojedinca da evaluira stav na temelju njegove dokazne snage i istinitosti:
Nakon što je vjerovanje postalo signal, ukazivanje na neistinitost vjerovanja slabije utječe na preispitivanje i reviziju vjerovanja jer vjerovanje ne gubi signalizacijski potencijal time što je postalo neistinito. Štoviše, oni najpravovjerniji mogu dokazivati svoju pravovjernost upravo u mjeri u kojoj se opiru dokazima koji proturječe onim vjerovanjima koja su postala signal pripadnosti i odanosti taboru.
I drugo, ubrzava se dinamika polarizacije. Upadljivo zauzimanje određenog stava od strane pripadnika jednog političkog plemena (npr. pojavom određenih političkih aktera na prosvjedima ili javno davanje podrške) postepeno istiskuje pripadnike drugog plemena s istih pozicija, što zbog straha da ne budu pogrešno percipirani kao članovi suprotne strane, što zbog toga što ih pozicija neprijatelja informira o “ispravnosti” strana. Intenzivirana dinamika polarizacije zauzvrat dodatno onemogućuje trezveno rasuđivanja o stavovima.
U Hrvatskoj u politizaciji prednjači Most. Kako su lijeve stranke poput SDP-a i Možemo više povezane s akademskom zajednicom, ili bar onim dijelom koji je pandemiju shvatio ozbijno, nije čudno da se desnim političkim strankama više isplati nastojati politički profitirati na nezadovoljstvu mjerama.
Politizacija i polarizacija su važni jer utječu na sposobnost uspješnog upravljanja pandemijom. Michael Bang Petersen, profesor političkih znanosti na sveučilištu Aarhus koji od samog početka pandemije proučava ponašanje ljudi u novim uvjetima, ističe
Jedna od glavnih prijetnji kolektivnom projektu su stranačka prepucavanja koja često počinje među elitama, a zatim se širi u širu javnost. U dugotrajnoj krizi poput pandemije, u kojoj se teret građana gomila, javna potpora s vremenom neminovno opada. Ali polarizacija elite može ubrzati ovaj razvoj. Danska je bila u povoljnom položaju za suočavanje s pandemijom budući da danske političke stranke imaju bogatu povijest zajedničkog rada. Naše ankete pokazuju da je u početku 80 posto Danaca smatralo da su njihovi čelnici ujedinjeni protiv koronavirusa... Danska oporba dala je prednost kontroli epidemije nad potencijalnim izbornim dobitcima koje bi polarizacija mogla ponuditi.
Poticaji političkih aktera
Za shvaćanje političkog aspekta reakcije na pandemiju korisno je analizirati stvari iz "racionalne" perspektive aktera u političkoj igri, pogotovo u odnosu na neposredne političke rivale.
Prvi korak je razumijevanje tzv. paradoksa prevencije: uspješna prevencija je žrtva vlastitog uspjeha jer dovodi ljude da se pitaju čemu preventivne mjere kada se "ništa nije dogodilo". Stroge mjere su kod dobrog dijela populacije nepopularne i prije njihovog uvođenja, a zbog paradoksa prevencija i nakon njihovog uvođenja.
Međutim, sama nepopularnost je u političkom smislu manje bitna ukoliko ne postoji politička opcija koja će iskoristiti nepopularnost kako bi na njoj politički kapitalizirala i tako predstavila prijetnju vladajućoj koaliciji. Stoga bi jedan razlog odugovlačenja uvođenja mjera mogao biti sljedeći: ako bi vlast išla na strože mjere, opozicija bi počela skupljati političke poene na nepopularnosti strogih mjera. Što su mjere uspješnije (a to znači i vremenski ranije), to opozicija dobiva više municije jer ispada da se "ništa nije dogodilo". Tako da "racionalna" strategija vodi vlast da uvede mjere tek onda kada sve počne vidljivo odlaziti kvragu tako da imaju očito opravdanje za njihovo uvođenje i opoziciji izbiju mogućnost napada koji bi imali da su ranije uveli mjere. Kao i da se predstave kao oni koji spašavaju stvar.
Kada bi opozicija kritizirala vlast, onda bi vladajući imali poticaj da uvedu mjere jer im tada više opozicija ne može prigovarati da se "ništa nije dogodilo pa čemu mjere?". S druge strane, opozicija ih ne želi kritizirati upravo kako bi zadržali potencijal kritiziranja koji im paradoks prevencije omogućava. Svi akteri se u političkoj igri ponašaju "racionalno", no svi na kraju gube jer se mjere uvode prekasno. Što kasnije se mjere uvedu, to dulje traju i to je više i ekonomskih i zdravstvenih posljedica.
(Napomena: analiza vjerojatno ne uzima u obzir sve poticaje s kojima su politički akteri suočeni i stoga ne predstavlja najadekvatniji opis situacije, no daje neki generalni okvir za razmišljanje o situaciji.)
Unutar-elitna kompeticija
Političke elite, naravno, nisu jedine elite od kojih je društvo sastavljeno. Društvo se može podijeliti na različite načine, na različite skupine, i neke podjele su korisnije za razumijevanje određenih fenomena dok su neke druge podjele relevantnije za razumijevanje nekih drugih fenomena.
Osim političkih elita, možemo govoriti o znanstveno-akademskim elitama, kulturalnim elitama, poslovnim elitama, klerikalnim elitama i tako dalje. Sve te elite imaju disproporcionalan utjecaj na ponašanje širih društvenih skupina unutar kojih oni predstavljaju “elite”. Upravo zbog tog utjecaja oni i jesu “elite”. I unutar pojedine elite mogu se razlikovati različite skupine čiji se interesi ne moraju uvijek podudarati, iako se obično poklapaju kada su u kompeticiji s drugim elitama.
Razine kompeticije između ovih aktera prije pandemije kao i njihova interakcija za vrijeme pandemije važna je odrednica načina na koje se društvo u cjelini nosi s pandemijom. Budući da se zemlje razlikuju po stupnju i karakteru unutar-elitne kompeticije, logično je da će uspješnost upravljanja pandemijom varirati među zemljama (iako to, naravno, nije jedini faktor zbog kojega variraju).
Prvotni antagonizmi koji su obilježili korona-rasprave imaju izvor u kompeticiji između, nazovimo ih, poslovne i znanstveno-akademske elite. Kako za vrijeme pandemije raste utjecaj znanstvenika (ali i političke elite), čini se da su neki pripadnici poslovne elite osjetili su da bi rast takvog utjecaja rezultirao njihovim gubicima ili marginalizacijom pa su pokrenuli kampanju narušavanja povjerenja prema struci i znanstvenoj zajednici. Tom narušavanju povjerenja su, doduše, doprinijeli i neki stvarni promašaji struke, pogotovo na početku pandemije.
No, u biti radi se o kompeticiji koja je prisutna bar od 20. stoljeća pa nadalje. Nešto od te kompeticije zamijetio je američki sociolog Daniel Bell kada je pisao:
Ako su dominantne figure posljednjih stotinu godina bili poduzetnik, poslovni čovjek i industrijski izvršni direktor, 'novi ljudi' su znanstvenici, matematičari, ekonomisti i inženjeri nove intelektualne tehnologije.
Pandemija, doduše, nije iznjedrila sukobljene interese ovih dviju skupina. Oni su u većoj ili manjoj mjeri prisutni i u “normalno” doba i vidljivi, primjerice, u raspravama oko obrazovanja: dok poslovne elite tvrde da je obrazovni sustav neprilagođen tržištu rada, akademske elite tvrde da "obrazovanje nije tu da bi se prilagođavalo tržištu rada nego je tu da ga kreira" i pri tome se od tog “prilagođavanja” štite pozivanjem na konfuzno shvaćenu “autonomiju sveučilišta”.
Pitanje je moći i statusa: tko se treba kome prilagođavati—akademske elite poslovnoj eliti ili obrnuto?
S vremenom su antagonizmi prerasli ove dvije skupine i zahvatile i druge elite, kao i aspirante na elite. Javljaju se akteri s političke periferije kao i drugi akteri čiji se poslovni model zasniva na antagoniziranju društvenih odnosa i koji profitiraju u uvjetima intenziviranja polarizacije.
Interesi klerikalne elite, s druge strane, ne podudaraju se ni sa znanstveno-akademskom elitom čiji svjetonazor tendira biti “svjetovni”, niti s poslovnom elitom, čemu svjedoče sukobi oko toga bi li nedjelja trebala biti neradni dan. Stav je hrvatske biskupske konferencije da iako su cijepljenje i mjere za sprječavanjae širenja zaraze moralno prihvatljivi, oni trebaju biti bez prisile i uvjetovanja. Takav stav pokušava balansirati između “dvije vatre”: s jedne strane, on prepoznaje i uvažava da bi braniti cijepljenje svome “stadu” smanjilo njegovu brojnost budući da je ono više sklono oklijevanju oko cijepljenja i kao takvo podložnije negativnim zdravstvenim posljedicama. S druge strane, pristajanje da se participacija u javnom životu određuje na temelju kriterija koje donosi znanstveno-akademska elita i struka (covid-potvrde), značilo bi da se klatno utjecaja i moći prilično zanjihalo od nebeske prema svjetovnoj, i suviše svjetovnoj, vlasti. Stoga, “dostojanstvo čovjeka” brani diskriminaciju onih kod kojih cijepljenje stvara “konflikt u savjesti”.
Dok obični ljudi “izvana” gledaju ove rasprave kao na kakav svjetonazorski ili ideološki sudar, ideologija je tu najčešće tek žetončić koji svaka od strana u njih ubacuje kako bi mobilizirali podršku za svoje ciljeve. Ovaj proces, nota bene, ne podrazumijeva nužno svjesno obmanjivanje; umjesto toga, pozicija aktera unutar igre stvara poticaje za razmišljanje u određenom smjeru.
Točka koordinacije
Kriva je pretpostavka da prosvjedi protiv mjera okupljaju isključivo ili čak većinski antivaksere. U tom smislu griješe komentatori koji se previše fokusiraju na “antivakserstvo”. Pravi antivakseri sačinjavaju manji udio među nezadovoljnicima. Radije, protivljenje cijepljenju, covid potvrdama i mjerama općenito, služi kao Schellingova točka za okupljanje nezadovoljnika širokog spektra uvjerenja.
Pretpostavimo da različite društvene skupine imaju neki zajednički cilj, možda izraziti zadovoljstvo, možda ostvariti neke partikularne interese. Njihova brojnost i različitost onemogućuje komunikaciju oko usuglašavanja u vezi toga kada i kako ostvariti taj cilj. Zbog nemogućnosti koordinacije izostaje kolektivna akcija.
Da će do koordinacije doći nije neizbježno i često je stvar slučajnosti. Neki događaj— koji se i nije morao dogoditi—može poslužiti kao fokalna točka oko koje se različite interesne skupine okupljaju i koja omogućuje koordinaciju i mobilizaciju. Da bi neki događaj postao fokalna točka, on mora biti svima poznat. Događaj mora biti predmet općeg znanja.
Ovo je, usput rečeno, razlog zašto represivni režimi zabranjuju prosvjede na javnim mjestima. U takvoj situaciji ne samo da osoba A saznaje da je i osoba B nezadovoljna režimom i obrnuto, nego oboje saznaju da ovaj drugi zna da je ovaj drugi nezadovoljan režimom i tako dalje. Ovaj common knowledge kognitivni je preduvjet kolektivne akcije.
Nezadovoljstvo mjerama pruža točku koordinacije za različite aktere: od ekonomskih do političkih poduzetnika; od onih koji su nezadovoljni mjerama jer ih financijskih ugrožavaju do onih koji u kriznim vremenima vide priliku da ostvare svoje aspiracije na elitne položaje; od onih koji u novonastalim uvjetima žele očuvati moć i interese do onih koji ih tek žele ostvariti.
Ideološka i svjetonazorska homogenost različitih aktera nije nužna i to je u skladu s izvještajima da prosvjedi okupljaju ljude različitih stavova. Ako bi tražili njihov “zajednički nazivnik”, možda bismo ga mogli naći u nepovjerenju prema elitama. Najjači prediktor skepse prema cjepivima u Sjedinjenim Državama i Danskoj, naime, pokazuju se individualne razlike u političkom cinizmu, odn. vjerovanju da su elite korumpirane i nekompetentne.
Nakon što je postala fokalna točka za okupljanje različitih interesnih skupina, više je teško razlučiti u kojoj mjeri se kod prosvjeda radi o ljudima i skupinama koji su nezadovoljni mjerama per se, a u kojoj mjeri prosvjedi okupljaju ljude čija nezadovoljstva i aspiracije nisu nužno vezani za mjere. U ironičnom obratu, od/sa distinkcija primijenjena na smrtne slučajeve, postaje aktualna i ovdje: u kojoj mjeri se, naime, radi o nezadovoljnicima zbog mjera, a u kojoj mjeri se radi o nezadovoljnicima uz mjere?
(Kritičari koji ukazuju na problematičnost utvrđivanja uzročnosti smrti prikladno gube interes za finese kauzalnog zaključivanja kada im to odgovara, kao npr. na pitanju utvrđivanja uzročnosti ekonomske štete od epidemiološki mjera, a kao što sam pokazao ovdje.)
Nerazumijevanje “fokalnog” aspekta prosvjeda, kao i preveliki fokus na “antivakserstvo”, povezano je s nerazumijevanjem uloge koju dezinformacije imaju u uvjetima društvenih sukoba. Slika koja izvire je ona u kojoj iracionalne mase ne razumiju znanost i benefite cijepljenja, problem koji se navodno treba riješiti s “još obrazovanja”. No, kao što već rekoh, ta slika navodi na krivi trag:
Periodi društvenih nestabilnosti odraz su onda disrupcije u tradicionalnim odnosima povjerenja između različitih društvenih aktera i institucija. Virus je egzogeni šok koji remeti ekvilibrij uspostavljenih odnosa moći i interesa pa previranja odražavaju borbu različitih skupina da u novonastalim uvjetima pandemije održe tu moć ili da do nje tek dođu. … Činjenica da u kriznim vremenima dolazi do pojačanog širenja teorija zavjere, bizarnih vjerovanja, lažnih vijesti i sličnih fenomena … reflektira to da—u uvjetima intenziviranih društvenih sukoba—za mobilizaciju članova jedne skupine protiv druge, koordinaciju i postizanje grupne kohezije, razne neistine, pretjerivanja, lažne glasine te manje ili veće bizarnosti često obavljaju bolji posao od istine.
“Kvantna” stvarnost
Navedeno razmatranje, unatoč naslovu, ne pretendira tumačenju svih eksplanatornih varijabli, ali ukazuje na neke, po mom sudu, važnije i nedovoljno spominjane aspekte. Ispravno razumijevanje geneze situacije u kojoj se nalazimo mora uzeti u obzir i “strukturalne” faktore—poput unutar-elitne kompeticije, dugoročnih, za razliku od kratkoročnih, odrednica povjerenja itd.—a ne samo psihološke čimbenike. Mnogi psiholozi su, naime, skloni tumačiti ponašanje ljudi pozivajući se na iracionalnosti ljudske psihologije i mnogobrojne pristranosti čiji se popisi stalno nadopunjuju novim pristranostima i greškama u zaključivanju, stvarnim ili navodnim. Iz toga prirodno proizlazi tumačenje da pandemijski sukobi nastaju jer je jedna strana žrtva dezinformacija master manipulatora (iako se različite strane ne mogu složiti koja je to strana!). No, pitanje za neku raspravu bi moglo biti u kojoj mjeri ovakvo viđenje konstituira samu pojavu koju proučava. U tom smislu, M. Bang Petersen ističe:
Godine 1997. politologinja i nobelovka za ekonomiju Elinor Ostrom upozorila je da kreatori javnih politika stvaraju "cinične građane s malo međusobnog povjerenja" neuvažavajući sposobnost ljudi da misle svojom glavom. Možda takvi problemi perzistiraju jer se vlade sve više oslanjaju na savjete o ponašanju koji su ukorijenjeni u istraživanjima psiholoških pristranosti. Iako takvo istraživanje nema namjeru promicati stajalište da je stanovništvo iracionalno, ono rutinski ističe pogreške u ljudskom donošenju odluka, što može pojačati stavove koji su već popularni među političkim elitama.
Kao što u kvantnoj fizici sam čin mjerenja može dovesti do drugačijeg ishoda mjerenja, tako i ovdje povratna sprega naših teorija utječe na predmet njenog proučavanja. Uvjerenje da epidemiološke mjere ne djeluju, ako je rašireno, može utjecati na lošu implementaciju mjera i tako ispuniti svoje “proročanstvo”. Uvjerenje da je opasnost od virusa mala, ako je rašireno, može dovesti do nedovoljnog opreza ljudi i tako stvoriti veću opasnost, falsificirajući svoje “proročanstvo”. Onaj tko mjeri je i sam dio sustava koji želi opisati. Iz takve “tragične” pozicionalnosti ne možemo izaći. Koliko će virus još imati razumijevanja za nju, ostaje za vidjeti.