Narcisi i psihopati brišu uspomene jer svoj kontakt sa svijetom i drugim ljudima ostvaruju putem fiktivne konstrukcije: lažnog Ja. Narcisi nikada ne doživljavaju stvarnost izravno već kroz mračne leće koje iskrivljuju. Odbacuju sve informacije koje izazivaju njihovu grandioznu samo-percepciju i narativ koji su stvorili kako bi objasnili, opravdali i legitimirali svoje antisocijalno, samoživo i eksploatatorsko ponašanje, izbore i idiosinkrazije.
U pokušaju da kompenziraju zijevajuće praznine u sjećanju, narcisi i psihopati konfabuliraju: oni izmišljaju vjerojatne scenarije kako su se stvari mogle ili trebale plauzibilno dogoditi. Izvana se ti izmišljeni scenariji čine lažima. No, narcis strastveno vjeruje u njihovu stvarnost: on se možda ne sjeća što se dogodilo - ali zacijelo se to nije moglo dogoditi nikako drugačije!
Ovi slabašni memorijski implantanti podložni su čestim revizijama kako se unutarnji svijet i vanjske okolnosti narcisa razvijaju. Zbog toga si narcisi i psihopati često proturječe. Sutrašnja konfabulacija često negira jučerašnju. Narcis i psihopat se ne sjećaju svojih prethodnih priča jer nisu ispunjeni emocijama i kognicijama koji su sastavni dijelovi stvarnih uspomena.
Ovo je od Sama Vaknina.
Postoje neke naizgled proturječne informacije u slučaju Kopitz. S jedne strane saznajemo da je bio opsjednut idejom da nije biološki otac svoje djece i da ih zato (?) nije volio. S druge strane, on sam izjavljuje da im je oduzeo život kako bi bili zajedno uz njega kada umre. Ako ih nije volio, zašto mu je bilo važno da budu "zajedno" s njim?
Neki ljudi su ne bez razloga komentirali da se potencijalno radi o narcisoidnom poremećaju ličnosti: održavanje imidža savršene obitelji dok u isto vrijeme vodi dvostruki život, ulickane fotografije, konzumacija droge i prostitucija, a i narcisi kada se nađu u životnoj situaciji koja ne afirmira njihovu grandomaniju, kakva je zasigurno bila Kopitzeva (gubitak posla itd.), padaju u depresiju pa je moguć i suicid. Suicid često ima osvetnički karakter - narcis se s tim činom želi osvetiti ljudima koje smatra odgovornima za svoj usud jer sam narcis, naravno, nikada nije kriv za svoje nevolje. "Osveta" je tim veća ako sa sobom povede i svoju djecu. Utoliko je dano objašnjenje zašto je i djeci oduzeo život, naime da "budu zajedno", vjerojatnije racionalizacija koja treba prikriti osvetnički karakter čina. Oproštajno pismo govori tome u prilog - u pravi plan su stavljeni oni koji mu navodno nisu pomogli.
No, odakle opsesivna ideja o svom neočinstvu? Je li doista tako da nije volio svoju djecu jer je sumnjao da je otac? Ili je možda obrnuto: budući da nije volio svoju djecu, sumnjao je da je otac? Kako obrnuto? Razmotrite slučaj Capgrasovog sindroma.
Capgrasov sindrom je poremećaj kod kojega osoba tvrdi da je netko njoj poznat zapravo varalica. Recimo, osoba će za svoju majku tvrditi da izgleda kao njegova majka, ali da to zapravo nije njegova majka nego netko drugi tko se samo pretvara da je njegova majka. Psihoanalitičari su imali ingeniozno objašnjenje: budući da muškarci imaju nesvjesnu seksualnu privlačnost prema majkama, poznatiju kao Edipov kompleks, udarac u glavu dovodi do toga da sve te potisnute želje izbiju na površinu. Suočena s navirućim seksualnim osjećajima prema majci, osoba ih racionalizira vjerovanjem da to nije njegova majka.
Problem za to objašnjenje je bio što se Capgrasove deluzije mogu javiti i kod drugih poznatih lica, ne samo prema majkama. Štoviše, može se pojaviti i prema životinjama. Kao što je jednom istaknuo neuroznanstvenik Ramachandran, potonje slučajeve je teško objasniti bez pozivanja na apsurdne konstrukte poput "latentne bestijalnosti svih ljudi".
Pravo objašnjenje, ispostavilo se, nešto je banalnije: kod udarca u glavu može doći do prekida neuroloških puteva između vizualnih centara u mozgu i amigdale čija je zadaća da pripisuje emocionalnu važnost viđenom. Osoba si tako postavlja pitanje: "ako je to moja majka, zašto ne osjećam ništa prema njoj?“, te odgovara: "nemoguće da je to moja majka, to je neki prevarant!“.
Nešto se slično događa s ljudima koji ne osjećaju empatiju, ljubav odnosno tipične emocionalne reakcije (NPD, APD). U ovom slučaju moguće da si je Kopitz postavljao pitanje: "kako to da ja koji sam tako dobra i velika osoba ne osjećam ništa posebno prema svojoj djeci?", i stalno odgovarao s: "Pa mora da je to zato što oni ni nisu moja djeca!".
“Sada napokon sve ima smisla!” Narcis je uspio pronaći još jednu “spasonosnu” konfabulaciju koja će održati koherentnost slike koju je stvorio o sebi. Jer ta slika je zapravo jedino što ima. Ako ona padne, ostaje samo praznina. A to je narcisova najveća noćna mora—da će ga drugi ljudi raskrinkati i uvidjeti tu prazninu.